Energetska tranzicija predstavlja proces promjene izvora energije i načina na koji se energija proizvodi, distribuira i konzumira. Ova tema postaje sve važnija u kontekstu globalne borbe protiv klimatskih promjena, smanjenja ovisnosti o fosilnim gorivima i prelaska na održive izvore energije. Kada govorimo o energetskoj tranziciji Jugoslavije, potrebno je uzeti u obzir specifične povijesne, političke i ekonomske okolnosti koje su utjecale na razvoj energetskog sektora u toj zemlji.
Jugoslavija, koja je postojala od 1945. do 1992. godine, bila je država koja se suočavala s brojnim izazovima u svom razvoju. Tijekom razdoblja socijalizma, energetika je bila pod kontrolom države, a većina proizvodnje energije dolazila je iz fosilnih goriva, posebno iz ugljena. Ugljen je bio ključni izvor energije za industrijski razvoj, ali su se s vremenom počeli javljati problemi poput zagađenja i energetske ovisnosti.
Početkom 1980-ih, Jugoslavija je počela osjećati pritisak globalnih promjena u energetskom sektoru. Rast cijena nafte i plina, zajedno s porastom svijesti o ekološkim problemima, potaknuli su rasprave o potrebi za prelaskom na obnovljive izvore energije. Iako je Jugoslavija imala određene potencijale za korištenje hidroenergije, vjetra i sunca, sustav je bio nedovoljno razvijen i ulaganja u te sektore bila su ograničena.
U tom kontekstu, energetska tranzicija Jugoslavije bila je otežana političkim previranjima i ekonomskim krizama koje su pogodile zemlju tijekom 1980-ih. Raspad Jugoslavije početkom 1990-ih dodatno je usporio proces modernizacije energetskog sektora, jer su se nova nastale države morale suočiti s vlastitim izazovima i prioritetima. Iako su neki od nasljednika Jugoslavije, poput Slovenije i Hrvatske, krenuli prema diversifikaciji svojih energetskih izvora, mnoge druge bivše republike ostale su ovisne o starim sustavima.
Nakon raspada, energetski sektori u bivšim jugoslavenskim republikama razvijali su se različitim tempom. Hrvatska je, primjerice, investirala u obnovljive izvore energije, s posebnim naglaskom na solarne i vjetroelektrane, dok su druge zemlje poput Srbije i Bosne i Hercegovine nastavile koristiti ugljen kao glavni izvor energije. Ovaj razdor u pristupu energetskoj tranziciji može se vidjeti kao rezultat ne samo političkih i ekonomskih razlika, već i različitih pristupa prema održivom razvoju.
U Hrvatskoj su zakoni o obnovljivim izvorima energije postavljeni već 2007. godine, a država je postavila ambiciozne ciljeve o smanjenju emisije stakleničkih plinova i povećanju udjela obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji energije. Ovaj smjer nastavlja se i danas, s ciljem postizanja 36% udjela obnovljivih izvora do 2030. godine. Takav pristup ukazuje na promjenu svijesti o važnosti održivih izvora energije koji se temelje na ekološkim i ekonomskim principima.
S druge strane, Srbija se suočava s izazovima modernizacije svog energetskog sektora, s naglaskom na povećanju energetske efikasnosti i smanjenju emisija. Iako su planovi za obnovljive izvore prisutni, stvarna ulaganja i implementacija često su usporena zbog nedostatka sredstava i političkih prepreka. U tom smislu, energetska tranzicija u bivšim jugoslavenskim republikama ostaje kompleksna i izazovna tema koja zahtijeva suradnju, inovacije i dugoročne strategije.
U zaključku, energetska tranzicija Jugoslavije i njezinih nasljednica predstavljaju zanimljivu studiju slučaja koja pokazuje kako povijesni, politički i ekonomski faktori oblikuju pristup obnovljivim izvorima energije. Dok neki od nasljednika nastavljaju s razvojem održivih energetskih rješenja, drugi se suočavaju s izazovima i preprekama koje usporavaju njihov napredak. U svakom slučaju, energetska tranzicija ostaje ključna tema za budućnost regije, a njezino uspješno provođenje može donijeti brojne ekološke i ekonomske prednosti.
