U današnjem obrazovnom sustavu, pitanje broja učenika s teškoćama u razrednom odjelu postalo je jedno od ključnih tema u raspravama o inkluzivnom obrazovanju. Ovaj fenomen ima duboke korijene u društvu i zahtijeva pažljivo razmatranje svih aspekata koji ga oblikuju. Učitelji, roditelji i društvo u cjelini moraju biti svjesni izazova s kojima se suočavaju učenici s teškoćama, a istovremeno istraživati načine na koje se ti izazovi mogu prevladati.
Prvo, važno je definirati što se podrazumijeva pod pojmom ‘teškoće’. U kontekstu obrazovanja, teškoće se mogu odnositi na širok spektar problema, uključujući, ali ne ograničavajući se na, poteškoće u učenju, emocionalne i ponašajne probleme, kao i fizičke ili senzorne poteškoće. Ove teškoće mogu značajno utjecati na sposobnost učenika da uspješno sudjeluju u obrazovnom procesu, što može rezultirati smanjenom motivacijom, niskim samopouzdanjem i, u konačnici, slabijim akademskim rezultatima.
Prema istraživanjima, broj učenika s teškoćama u razrednom odjelu raste iz godine u godinu. Ovaj rast može se pripisati različitim čimbenicima, uključujući bolju prepoznatljivost problema, promjene u dijagnostičkim kriterijima, kao i povećanu svjesnost među roditeljima i učiteljima o važnosti rane intervencije. U prošlosti su se mnogi učenici s teškoćama suočavali s stigma i isključivanjem iz redovitog obrazovnog sustava, ali danas se nastoji provesti inkluzivniji pristup koji omogućava svim učenicima da sudjeluju u zajedničkom učenju.
Inkluzivno obrazovanje ne odnosi se samo na fizičko prisustvo učenika s teškoćama u razredu; ono također podrazumijeva prilagodbu nastavnih metoda, strategija i materijala kako bi se zadovoljile specifične potrebe svakog učenika. Učitelji igraju ključnu ulogu u ovom procesu, jer su oni ti koji su najbliže učenicima i mogu najbolje procijeniti njihove individualne potrebe. Međutim, mnogi učitelji izvještavaju o nedostatku potrebnih resursa, podrške i obuke za rad s učenicima s teškoćama, što može otežati uspješnu implementaciju inkluzivnih praksi.
Osim učitelja, roditelji također imaju važnu ulogu u obrazovanju djece s teškoćama. Njihovo razumijevanje i podrška mogu značajno utjecati na napredak učenika. Roditelji trebaju biti aktivno uključeni u obrazovni proces, komunikaciju s učiteljima i pružanje podrške kod kuće. Mnogi roditelji se suočavaju s vlastitim izazovima, uključujući nedostatak informacija o pravima svoje djece, dostupnim resursima i mogućnostima podrške. Stoga je važno pružiti roditeljima informacije i alate koji će im pomoći da budu zagovornici svoje djece.
Društvo u cjelini također ima odgovornost prema učenicima s teškoćama. Potrebno je promicati svijest o potrebama ovih učenika i poticati kulturu prihvaćanja i razumijevanja. U tom smislu, institucije, nevladine organizacije i lokalne zajednice mogu igrati ključnu ulogu u organiziranju edukativnih kampanja, radionica i drugih aktivnosti koje će informirati širu javnost o važnosti inkluzivnog obrazovanja.
U konačnici, pitanje broja učenika s teškoćama u razrednom odjelu nije samo statističko pitanje, već predstavlja izazov koji zahtijeva zajednički napor svih dionika u obrazovanju. Samo kroz suradnju i podršku možemo stvoriti okruženje u kojem svi učenici, bez obzira na njihove sposobnosti, mogu ostvariti svoj puni potencijal. Kroz nastavak istraživanja i razmjenu dobrih praksi, možemo raditi na tome da obrazovni sustav bude pravedniji i dostupniji za sve.
