Vanjska politika Jugoslavije bila je složena i višeslojna, oblikovana povijesnim, političkim i ekonomskim faktorima koji su utjecali na odnos ove socijalističke federacije prema svijetu. U kontekstu Hladnog rata, Jugoslavija je zauzimala jedinstveno mjesto kao država koja nije bila ni dio istočnog ni zapadnog bloka, što je rezultiralo specifičnim pristupom u vanjskim poslovima.
Osnovna karakteristika vanjske politike Jugoslavije bila je njezina nesvrstanost. Ova politika nesvrstanosti proizašla je iz želje da se Jugoslavija distancira od dominacije Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza. Na čelu ove politike bio je Josip Broz Tito, vođa koji je uspio zadržati autonomiju jugoslavenske vanjske politike unatoč pritiscima super sila. Tito je vjerovao da su nesvrstane zemlje u mogućnosti da igraju značajnu ulogu u međunarodnim odnosima, promovirajući mir i suradnju među državama koje nisu bile dio blokovskih podjela.
U 1950-im i 1960-im godinama, Tito je aktivno sudjelovao u formiranju Pokreta nesvrstanih zemalja, koji je okupljao države koje su se usprotivile kolonijalizmu i imperijalizmu. Ovaj pokret je pružio platformu za zemalja u razvoju da izraze svoje interese i zahtjeve na globalnoj sceni. Jugoslavija je tako postala važan posrednik u međunarodnim odnosima, promovirajući ideje o neovisnosti i suverenosti manjih država.
Ekonomija je također igrala ključnu ulogu u vanjskoj politici Jugoslavije. Tijekom 1960-ih, Jugoslavija je bila u procesu ekonomskih reformi, koje su uključivale decentralizaciju i uvođenje tržišnih elemenata u socijalistički sustav. Ovaj ekonomski razvoj omogućio je Jugoslaviji da postane atraktivna destinacija za strane investitore, posebno iz zapadnih zemalja. Jugoslavija je sklopila razne trgovinske sporazume, omogućujući izvoz svojih proizvoda i uvoz potrebnih resursa, čime je dodatno učvrstila svoje međunarodne veze.
U kontekstu Hladnog rata, vanjska politika Jugoslavije uključivala je i održavanje odnosa s raznim zemljama, uključujući i one koje su bile pod utjecajem Sovjetskog Saveza. Na primjer, Jugoslavija je održavala diplomatske veze s državama poput Kine i Indije, te je aktivno sudjelovala u mirovnim misijama UN-a. Ova otvorenost prema različitim političkim sustavima i ideologijama omogućila je Jugoslaviji da postane važan igrač u međunarodnim pitanjima, iako su se unutarnji sukobi i nesuglasice kasnije odrazili na njezinu vanjsku politiku.
Osim što je bila aktivna na globalnoj sceni, Jugoslavija je također nastojala održati stabilne odnose s državama u svom neposrednom okruženju. Odnosi s drugim bivšim jugoslavenskim republikama, kao i s državama u regiji Balkana, bili su često napeti, ali su se često rješavali kroz diplomatske kanale. Jugoslavija je nastojala biti lider u regiji, promovirajući suradnju i zajednički razvoj.
Međutim, s raspadom Sovjetskog Saveza i promjenama u međunarodnoj politici tijekom 1980-ih, vanjska politika Jugoslavije počela se suočavati s novim izazovima. Nacionalizam i etničke tenzije unutar same Jugoslavije postali su sve izraženiji, što je dovelo do sukoba i rata. Ovi unutarnji problemi značajno su utjecali na vanjsku politiku, a Jugoslavija se našla u izolaciji, dok su se bivše republike borile za neovisnost.
Na kraju, vanjska politika Jugoslavije ostaje važna tema za proučavanje, ne samo zbog njezine nesvrstanosti i aktivnog sudjelovanja u međunarodnim odnosima, već i zbog lekcija koje možemo izvući iz njezine povijesti. Jugoslavija je pokazala kako se mala država može uspješno pozicionirati na svjetskoj sceni, ali i kako unutarnji konflikti mogu utjecati na vanjsku politiku. Danas, s obzirom na izazove s kojima se suočavaju bivše republike, važno je razumjeti nasljeđe koje je ostavila vanjska politika Jugoslavije.
