Roman “Gospoda Glembajevi” autora Miroslava Krleže i “Povratak Filipa Latinovića” autora Meše Selimovića predstavljaju dva ključna djela hrvatske književnosti 20. stoljeća. Oba romana istražuju složene odnose između pojedinca i društva, kao i unutarnje sukobe likova koji se bore s vlastitom identitetom i moralnim dilemama. U ovom eseju pokušat ćemo analizirati i usporediti ova dva romana, osvrnuvši se na njihove tematske i strukturne sličnosti i razlike.
U “Gospodama Glembajevima”, Krleža prikazuje aristokratsku obitelj Glembay, koja se suočava s propadanjem vlastitog društvenog statusa uslijed promjena u društvu nakon Prvog svjetskog rata. Ovaj roman je istovremeno kritika tadašnjeg društvenog poretka i duboka psihološka analiza likova. Glavni junak, Melkior Tresić, predstavlja intelektualca koji ne može pronaći svoje mjesto u svijetu koji ga okružuje. Njegova borba s egzistencijalnim pitanjima i strah od propasti obitelji simbolizira šire društvene probleme tog vremena.
Nasuprot tome, “Povratak Filipa Latinovića” Meše Selimovića istražuje filozofske i etičke aspekte ljudskog postojanja kroz priču o Filipu Latinoviću, mladom slikaru koji se vraća u svoj rodni grad nakon dugog izbivanja. Filip se suočava s vlastitim demonima, preispituje svoje umjetničke ideale i pokušava se nositi s gubitkom i razočaranjem. Njegovo putovanje postaje simbol unutarnjeg traženja i potrage za smislom života, a pitanje identiteta i pripadnosti postaje središnja tema romana.
Jedna od ključnih sličnosti između ova dva djela jest tematika identiteta. Melkior i Filip su likovi koji se bore s vlastitim identitetom u svijetu koji se neprestano mijenja. U Krležinom romanu, Melkior se osjeća izgubljeno u društvu koje više ne cijeni njegove vrijednosti, dok Selimovićev Filip pokušava shvatiti tko je on nakon što je bio odsutan. Ova potraga za identitetom odražava šire egzistencijalne teme koje su prisutne u modernoj književnosti.
Pored toga, oba romana se bave tematikom propadanja. Glembajevi su simbol aristokracije koja se suočava s gubitkom moći i utjecaja, dok Filip Latinović doživljava propast svojih umjetničkih snova i očekivanja. Ova propadanja nisu samo osobna, već i društvena. Krleža i Selimović kritiziraju društvo koje nije u stanju prihvatiti promjene i prilagoditi se novim uvjetima. U oba slučaja, likovi su zarobljeni u prošlosti, što ih sprječava da se suoče s budućnošću.
S druge strane, postoji i značajna razlika u stilu pripovijedanja. Krleža koristi bogat, simbolički jezik i složenu strukturu, dok Selimović preferira jednostavniji, ali dubok i refleksivan pristup. Ova razlika u stilu odražava različite filozofske pristupe autora prema temama koje istražuju. Krleža se često koristi ironijom i sarkazmom, dok Selimović teži introspektivnosti i emocionalnoj dubini.
U zaključku, “Gospoda Glembajevi” i “Povratak Filipa Latinovića” nude bogate i složene prikaze ljudske prirode i društvenih promjena. Iako se bave sličnim temama poput identiteta i propadanja, pristupi autora i stilovi pisanja donose različite perspektive na te teme. Ova djela ostaju relevantna i danas, pozivajući čitatelje na razmišljanje o vlastitim identitetima i mjestu u društvu.
