Gospodarski razvoj Hrvatske u sklopu Prve Jugoslavije, koja je postojala od 1918. do 1941. godine, bio je složen proces obilježen mnogim izazovima i promjenama. Nakon Prvog svjetskog rata, Hrvatska se našla u novoj političkoj i gospodarskoj zajednici unutar Kraljevine Jugoslavije. Ova nova država nastojala je uspostaviti jedinstveni gospodarski sustav koji bi omogućio razvoj svih svojih dijelova, uključujući Hrvatsku, koja je imala značajne resurse i potencijal za rast.
U prvim godinama nakon rata, Hrvatska je bila suočena s posljedicama ratnih razaranja. Mnoge industrije bile su uništene, a poljoprivreda se suočila s problemima zbog nedostatka radne snage i kapitala. Međutim, već u 1920-im godinama, gospodarstvo Hrvatske počelo je pokazivati znakove oporavka. Industrijalizacija je bila jedan od ključnih procesa koji su oblikovali gospodarstvo. Gradovi poput Zagreba, Rijeke i Splita postali su središta industrijske proizvodnje, dok su se u ruralnim područjima održavale tradicionalne poljoprivredne aktivnosti.
Jedan od važnih aspekata gospodarskog razvoja Hrvatske bio je i razvoj prometne infrastrukture. Izgradnja željeznica, cesta i luka bila je od ključne važnosti za povezivanje različitih dijelova zemlje i olakšavanje trgovine. Rijeka kao jedan od glavnih jadranskih lučkih gradova postala je važna točka za izvoz hrvatskih proizvoda, posebno poljoprivrednih i drvnih. U tom razdoblju, Hrvatska je također postala važan proizvođač žitarica, vina i maslinovog ulja, što je doprinijelo njezinoj gospodarskoj stabilnosti.
Međutim, i pored ovih pozitivnih promjena, Hrvatska se suočila s mnogim izazovima. Ekonomska politika Kraljevine Jugoslavije često je favorizirala Beograd i centralizirane odluke, što je dovelo do osjećaja zapostavljenosti u hrvatskom gospodarstvu. Mnogi su Hrvati osjećali da se njihovi interesi zanemaruju, što je potaknulo nacionalističke osjećaje i želju za većom autonomijom. Ova napetost između središnje vlasti i regionalnih interesa bila je prisutna tijekom cijelog razdoblja Prve Jugoslavije.
U 1930-im godinama, Hrvatska je doživjela dodatne promjene s dolaskom svjetske ekonomske krize. Kriza je pogodila gospodarstva širom svijeta, a Hrvatska nije bila iznimka. Industrijska proizvodnja opala je, a nezaposlenost je rasla. Mnogi su se ljudi vraćali na selo, a poljoprivreda je postala jedini izvor prihoda za mnoge obitelji. Ova situacija dodatno je pogoršala društvene tenzije i nezadovoljstvo prema vlastima.
Unatoč tim poteškoćama, Hrvatska je uspjela razviti određene industrijske sektore, uključujući prehrambenu industriju, tekstilnu industriju i proizvodnju građevinskog materijala. Rijeka je postala središte brodogradnje, dok je Zagreb bio poznat po proizvodnji obuće i namještaja. Ove industrije su, unatoč krizi, pružale određenu stabilnost i radna mjesta za lokalno stanovništvo.
Gospodarski razvoj Hrvatske u sklopu Prve Jugoslavije također je bio obilježen i razvojem obrazovnog sustava. Škole i tehnički instituti počeli su se širiti, omogućujući mladima stjecanje znanja i vještina potrebnih za rad u industriji i trgovini. Ovo je dugoročno doprinijelo stvaranju obrazovanijeg stanovništva koje je bilo sposobno sudjelovati u modernizaciji gospodarstva.
U zaključku, gospodarski razvoj Hrvatske u sklopu Prve Jugoslavije bio je složen proces koji je uključivao brojne izazove i prilike. Iako je došlo do određenog napretka, posebno u industriji i prometnoj infrastrukturi, gospodarske politike i centralizacija vlasti često su ograničavale puni potencijal razvoja. Ova situacija stvorila je temelje za buduće promjene u političkom i gospodarskom pejzažu Hrvatske, posebno nakon Drugog svjetskog rata kada su se oblikovale nove prilike za razvoj.
