Gwynplaine, poznat kao “L’homme qui rit” ili “Čovjek koji se smije”, lik je iz romana Victora Hugoa koji je prvi put objavljen 1869. godine. Ovaj kompleksan i emotivan lik postao je simbol ljudske patnje, ljepote i otpora prema sudbini. Roman istražuje teme ljubavi, identiteta i društvenih predrasuda, a Gwynplaine je utjelovljenje tih borbi. Njegova priča je duboko dirljiva i izaziva razne emocije, od suosjećanja do tuge.
U središtu radnje nalazi se Gwynplaine, mladić čije su lice i tijelo deformirani zbog okrutnog postupka u djetinjstvu. Njegov osmijeh, koji je rezultat mučenja, postaje simbol njegove patnje i borbe za preživljavanje. Iako je vanjština koja ga okružuje često okrutna i nehumanizirajuća, Gwynplaine pokazuje nevjerojatnu snagu i hrabrost. Njegova unutarnja ljepota i dobrodušnost su ono što ga čini posebnim, unatoč njegovom fizičkom izgledu.
Roman se odvija u Engleskoj, u 17. stoljeću, i kroz Gwynplaineovu priču, Hugo otvara pitanja o društvenim normama i predrasudama. U svijetu u kojem je vanjski izgled često presudan za ljudsku vrijednost, Gwynplaine se suočava s brojnim izazovima. Njegovo putovanje kroz život je simboličko putovanje svih onih koji su marginalizirani i isključeni zbog svojih razlika. Njegova ljubavna priča s Dea, slijepom djevojkom koja ga voli unatoč njegovom izgledu, dodatno naglašava temu unutarnje ljepote i istinskih osjećaja.
Hugo također koristi Gwynplaineovu priču kako bi kritizirao društvene strukture i nepravdu. Kroz likove kao što su Barkilphedro, zli trgovac i manipulant, autor prikazuje kako pohlepa i okrutnost mogu oblikovati ljudske sudbine. Gwynplaineov život nije samo osobna drama; to je i društvena kritika koja poziva čitatelje da preispitaju vlastite predrasude i razumiju dublje istine o ljudskoj prirodi.
Uz to, roman se bavi i pitanjem identiteta. Gwynplaine je, unatoč svojim patnjama, neprestano u potrazi za svojim mjestom u svijetu. Njegova borba za prihvaćanje i ljubav odražava univerzalnu ljudsku potrebu za pripadnošću. Kad sazna istinu o svom rođenju i porijeklu, njegova unutarnja borba postaje još intenzivnija. Kako se nosi s tim otkrićem, čitatelji svjedoče njegovoj transformaciji i rastu, što ga čini jednim od najzanimljivijih i najkompleksnijih likova u književnosti.
Osim što je roman duboko emocionalan i društveno angažiran, “L’homme qui rit” također je bogat simbolikom i slikovitim opisima. Hugo majstorski koristi jezik kako bi stvorio slike i prizore koji ostavljaju snažan dojam. Njegova sposobnost da dočara emocije i situacije čini ovaj roman vječnim djelom koje će nadahnuti generacije. Gwynplaine postaje simbol nade i otpornosti, podsjećajući nas na snagu ljudskog duha.
U suvremenom kontekstu, Gwynplaineova priča i dalje odjekuje. Tematizacija predrasuda, prihvaćanja i borbe za pravdu ostaje relevantna. Mnogi umjetnici i filmaši inspirirani su ovim likom i pričom, stvarajući nova djela koja istražuju iste teme. Bez obzira na to je li u pitanju kazališna predstava, filmska adaptacija ili moderna interpretacija, Gwynplaine i dalje živi kao simbol borbe protiv nepravde i prihvaćanja različitosti.
Na kraju, “L’homme qui rit” je više od samo priče o jednom čovjeku; to je univerzalna priča o ljudskosti, ljubavi i borbi za identitet. Gwynplaine nas podsjeća da ljepota dolazi iznutra, da su naši unutarnji ratovi često važniji od onih vanjskih i da je ljubav moćna sila koja može prevladati sve prepreke. Njegova priča nije samo priča o patnji, već i o nadi i iskupljenju, a to je ono što ga čini vječnim i neizbrisivim u srcima čitatelja.
