Godina 1990. bila je prekretnica za mnoge zemlje svijeta, a posebno za Jugoslaviju i Kolumbiju. Ove dvije zemlje, smještene na različitim kontinentima i s različitim povijesnim i političkim kontekstima, suočavale su se s vlastitim izazovima i promjenama koje su oblikovale njihov budući razvoj.
Jugoslavija, koja je tada bila sastavljena od šest republika, prolazila je kroz turbulentno razdoblje. Politička situacija bila je napeta, a nacionalizmi su počeli jačati. U Sloveniji i Hrvatskoj, politički lideri su počeli zahtijevati veću autonomiju i, na kraju, neovisnost. Ovi zahtjevi su doveli do jačanja napetosti unutar federacije, što je kulminiralo ratovima koji su uslijedili tijekom 1990-ih. U toj godini, Jugoslavija je bila na rubu raspada, a politička kriza je bila sveprisutna. Razgovori o reformama i promjenama u ustavu nisu davali rezultate, a strah od rata bio je sve veći.
S druge strane, Kolumbija se suočavala s vlastitim problemima. Tijekom 1990. godine, zemlja je bila pogođena nasiljem povezanih s drogom, političkom korupcijom i građanskim sukobima. Karteli droge, posebno onaj pod vodstvom Pabla Escobara, postali su sve moćniji, a njihova borba protiv vlasti dovela je do povećanja nasilja i nesigurnosti. Kolumbijski predsjednik César Gaviria preuzeo je dužnost u kolovozu 1990. i suočio se s teškim izazovima. Njegova administracija pokušala je provesti reforme i započeti dijalog s pobunjenicima, ali situacija je ostala napeta.
Obje zemlje, i Jugoslavija i Kolumbija, suočavale su se s izazovima koji su zahtijevali hitne i učinkovite odgovore. U Jugoslaviji je nacionalizam bio na usponu, dok su u Kolumbiji problemi s drogama i nasiljem bili sveprisutni. Iako su se problemi razlikovali, postoji paralele između situacija. U oba slučaja, politička nesigurnost i socijalni nemiri uzrokovali su velike posljedice za građane i gospodarstva tih zemalja.
U Jugoslaviji su se 1990. godine održali prvi višestranački izbori nakon Drugog svjetskog rata. Ovi izbori bili su važni korak prema demokratizaciji zemlje, ali su također dodatno podgrijali tenzije među republikama. U Hrvatskoj i Sloveniji, stranke koje su se zalagale za neovisnost osvojile su značajan broj glasova, dok su u Srbiji nacionalističke stranke jačale svoju moć. Ova situacija dovela je do rastuće polarizacije unutar društva, što je bilo posebno evidentno u godinama koje su slijedile, kada su započeli oružani sukobi.
U Kolumbiji, Gaviria je pokušao uspostaviti mir i stabilnost, ali se suočavao s otporom različitih oružanih skupina. Njegova strategija uključivala je pokušaj pregovaranja s pobunjenicima i borbu protiv kartela droge, no izazovi su bili ogromni. Tijekom 1990-ih, Kolumbija je prolazila kroz razdoblje nasilja koje je imalo dugotrajne posljedice na njezino društvo i gospodarstvo. Vlasti su se trudile uspostaviti red, ali su često bile suočene s korupcijom i nesposobnošću sustava da se nosi s ozbiljnim prijetnjama.
Na međunarodnoj sceni, Jugoslavija je bila predmet interesa zbog svojih unutarnjih sukoba, dok je Kolumbija privukla pažnju zbog problema s drogom koji su utjecali na cijelu regiju. Obje zemlje su postale simboli kompleksnih političkih i društvenih izazova s kojima se suočavaju mnoge zemlje u razvoju.
U zaključku, 1990. godina bila je značajna za Jugoslaviju i Kolumbiju, svaka u svom kontekstu. Dok je Jugoslavija bila na rubu raspada s rastućim nacionalizmom, Kolumbija se borila protiv nasilja povezanog s drogom i pokušavala uspostaviti stabilnost. Ove dvije zemlje, iako udaljene, suočavale su se s sličnim izazovima u smislu političke nesigurnosti i borbe za bolje sutra. Njihova iskustva i putevi prema promjenama i danas su važni za razumijevanje kako unutarnji i vanjski faktori oblikuju sudbinu zemalja.
