U hrvatskom društvu postoji uvriježeno mišljenje da su osmaši, kao adolescenti na pragu srednje škole, u fazi života kada bi trebali biti čvrsti, neovisni i emocionalno stabilni. No, je li to doista tako? Mnogi bi se složili da osmaši ne plaču, ali zapravo, to nije posve točno. Osmaši su mladi ljudi koji prolaze kroz razne emocionalne i fizičke promjene, a njihove reakcije na stres, pritisak i izazove često se manifestiraju u obliku suza.
Osmaši se suočavaju s mnogim izazovima tijekom svoje posljednje godine osnovne škole. Odlazak u srednju školu, promjena prijateljstava, pritisak oko ocjena i očekivanja roditelja mogu stvoriti stres koji je ponekad prevelik za njihova mlada srca. U toj fazi života, emocije su često intenzivne, a sposobnost regulacije tih emocija još uvijek se razvija. U tom kontekstu, plakanje može biti normalna reakcija na stresne situacije.
Osim toga, društvo često nameće norme koje od adolescenta očekuju da budu jaki i da ne pokazuju slabosti. Ova stigma oko emocionalnog izražavanja može dodatno otežati osmašima da se otvore i razgovaraju o svojim osjećajima. Mnogi mladi ljudi osjećaju da bi njihovi vršnjaci ili roditelji mogli smatrati da su slabi ako pokažu svoje emocije. Ova predrasuda može dovesti do toga da se osjećaju izolirano i nesigurno.
U ovom trenutku, važno je naglasiti da plakanje ne znači slabost. Naprotiv, to može biti znak emocionalne inteligencije i sposobnosti suočavanja s problemima. Osmaši trebaju biti poticani da izraze svoje osjećaje, bilo da su to suze radosnice ili tuga. Roditelji, učitelji i prijatelji trebaju stvoriti sigurno okruženje u kojem se osmaši mogu osjećati ugodno dijeliti svoje misli i osjećaje bez straha od osude.
Osim emocionalnih izazova, osmaši također prolaze kroz fizičke promjene koje mogu utjecati na njihovo emocionalno stanje. Hormonske promjene tijekom adolescencije mogu dovesti do promjena raspoloženja, što može dodatno otežati upravljanje stresom i emocijama. U ovoj fazi života, važna je podrška i razumijevanje od strane odraslih, kako bi osmaši znali da nisu sami u svojim borbama.
U školskom okruženju, osmaši se često suočavaju s pritiscima od strane vršnjaka. Očekivanja da se ponašaju na određeni način, da se uključe u aktivnosti koje možda ne žele ili da se natječu s drugima, može stvoriti dodatni stres. U takvim situacijama, plakanje može biti način na koji izražavaju svoju frustraciju ili tugu. Stoga, važno je da učitelji i roditelji prepoznaju ove signale i pruže podršku.
Osim toga, osmaši često prolaze kroz emocionalne turbulencije zbog promjena u prijateljstvima. Kako se mladi ljudi razvijaju, njihovi interesi i vrijednosti se mogu promijeniti, što može dovesti do prekida prijateljstava. Ova promjena može biti izuzetno bolna, a osmaši često osjećaju tugu zbog gubitka bliskih odnosa. U tim trenucima, plakanje može biti neizbježna reakcija na tugu i gubitak.
U konačnici, važno je razumjeti da osmaši nisu roboti bez emocija. Oni su mladi ljudi koji prolaze kroz kompleksan proces odrastanja. Plakanje nije znak slabosti, već prirodan izraz ljudskih emocija. Umjesto da se stvara stigma oko plakanja, trebali bismo osnažiti osmaše da budu otvoreni prema svojim osjećajima i da znaju da je u redu plakati. U tom smislu, važno je educirati mlade ljude o emocionalnom zdravlju i pružiti im alate za suočavanje s izazovima koji dolaze s odrastanjem.
