U posljednjim godinama, tema zapostavljenosti postala je sve prisutnija u hrvatskom društvu. Ova pojava, koja se odnosi na osjećaj izolacije i nevidljivosti pojedinca unutar zajednice, može imati ozbiljne posljedice na mentalno zdravlje i opću kvalitetu života. Pitanje zapostavljenosti u Hrvatskoj posebno je važno jer se odnosi na različite demografske skupine, uključujući starije osobe, mlade ljude, ali i obitelji s niskim primanjima.
Hrvatska, kao zemlja koja se suočava s brojnim izazovima, uključujući visoku stopu nezaposlenosti i odljev mozgova, mora se suočiti s problemom zapostavljenosti. Mnogi građani, bez obzira na dob, osjećaju se zapostavljeno zbog nedostatka podrške i resursa. Osobe starije životne dobi često se suočavaju s osjećajem izolacije, osobito u manjim mjestima, gdje su društvene aktivnosti ograničene. Ova izolacija može dovesti do ozbiljnih problema poput depresije i anksioznosti.
U isto vrijeme, mladi ljudi u Hrvatskoj suočavaju se s izazovima koji doprinose njihovoj zapostavljenosti. Visoka stopa nezaposlenosti među mladima često rezultira frustracijom i osjećajem bespomoćnosti. Mnogi mladi ljudi ne mogu pronaći posao u svojoj struci ili su prisiljeni raditi poslove koji ne odgovaraju njihovim kvalifikacijama. Ova situacija ne samo da utječe na njihovu financijsku stabilnost, već i na njihovo mentalno zdravlje i samopouzdanje. Osjećaj nevidljivosti može ih odvratiti od sudjelovanja u društvenim aktivnostima i doprinositi daljnjoj izolaciji.
Obitelji s niskim primanjima također su izložene riziku od zapostavljenosti. U Hrvatskoj, gdje su plaće često niske, a troškovi života visoki, mnoge obitelji struggle to make ends meet. Ova financijska nesigurnost može rezultirati smanjenim sudjelovanjem u društvenim aktivnostima, što dodatno pogoršava osjećaj izolacije. Nedostatak resursa i mogućnosti za socijalizaciju može dovesti do stvaranja barijera koje obitelji ne mogu prevladati, a to može imati dugoročne posljedice na djecu koja odrastaju u takvim uvjetima.
Osim toga, zapostavljenost se može manifestirati i na razini zajednice. U mnogim manjim mjestima u Hrvatskoj, infrastruktura i dostupnost usluga su ograničeni. Kada ljudi nemaju pristup osnovnim resursima, poput zdravstvene zaštite, obrazovanja ili kulturnih aktivnosti, osjećaju se zapostavljeno. Ove zajednice često nemaju sredstva za razvoj programa koji bi poticali socijalnu uključenost, što dodatno pogoršava situaciju.
Rješenje ovog problema zahtijeva zajednički napor svih članova društva. Država, lokalne vlasti, nevladine organizacije i sami građani moraju raditi zajedno kako bi se stvorili uvjeti za smanjenje zapostavljenosti. To uključuje povećanje dostupnosti društvenih usluga, poticanje sudjelovanja mladih u aktivnostima zajednice i pružanje podrške starijim osobama. Educiranje ljudi o važnosti socijalne povezanosti i podrške također može igrati ključnu ulogu u smanjenju zapostavljenosti.
U konačnici, zapostavljenost je složen problem koji zahtijeva sveobuhvatan pristup. Kako bi se poboljšala kvaliteta života u Hrvatskoj, potrebno je raditi na stvaranju društva u kojem će se svi osjećati uključeno i podržano. Samo kroz zajedničke napore možemo se suočiti s ovim izazovom i osigurati da nitko ne ostane zapostavljen.
