Gospodarski razvoj Jugoslavije bio je kompleksan i višedimenzionalan proces koji se odvijao tijekom nekoliko desetljeća, od kraja Drugog svjetskog rata pa do raspada države početkom 1990-ih. Ovaj razvoj bio je obilježen specifičnim političkim, ekonomskim i društvenim okolnostima koje su oblikovale gospodarstvo regije. Nakon rata, Jugoslavija je bila devastirana, ali je ubrzo krenula u obnovu i razvoj kroz različite ekonomske strategije koje su imale za cilj modernizaciju i industrijalizaciju zemlje.
Jedna od ključnih karakteristika jugoslavenskog gospodarskog sustava bila je primjena samoupravnog socijalizma. Ovaj model osmišljen je kako bi se omogućila veća autonomija radnicima i poduzećima, što je u teoriji trebala stvoriti motivaciju za povećanje produktivnosti. Kroz ovaj sustav, radnici su imali pravo sudjelovati u upravljanju poduzećima, što je predstavljalo značajan pomak od klasičnog socijalizma. Ipak, u praksi, sustav je pokazao brojne slabosti, uključujući nedostatak efikasnosti i inovacija.
U razdoblju 1950-ih i 1960-ih, jugoslavensko gospodarstvo doživjelo je brzi rast, potaknut stranim ulaganjima i izvozom. Industrijalizacija je bila u punom jeku, a mnogi su gradovi, poput Beograda, Zagreba i Novog Sada, postali industrijski centri. Ovaj rast pridonio je povećanju životnog standarda i stvorio nova radna mjesta. No, s vremenom su se počele javljati strukturne slabosti, poput prekomjernog zaduživanja i nerazmjernog razvoja različitih regija, što je dovelo do ekonomskih nejednakosti.
Osim toga, jugoslavensko gospodarstvo bilo je jako ovisno o vanjskim trgovinskim partnerima, što je postalo posebno izraženo tijekom 1970-ih kada su globalne ekonomske krize utjecale na gospodarstva širom svijeta. Jugoslavija se suočila s ozbiljnim problemima u platnom bilansu i inflacijom, a vlasti su bile prisiljene provesti mjere štednje i reforme koje su dodatno pogoršale socijalne tenzije među različitim etničkim grupama.
Unatoč tim izazovima, Jugoslavija je tijekom 1980-ih pokušavala provesti reforme koje su trebale liberalizirati gospodarstvo. Ove reforme uključivale su privatizaciju nekih državnih poduzeća i poticanje malog privatnog sektora. Međutim, političke tenzije, koje su se intenzivirale s rastućim nacionalizmom, dovele su do daljnjih ekonomskih problema i na kraju do raspada zemlje. Gospodarski kaos i ratovi koji su uslijedili u 1990-im godinama uništili su većinu postignutog gospodarskog razvoja i doveli do teških posljedica po stanovništvo.
Nakon raspada Jugoslavije, novoformirane države suočile su se s izazovima tranzicije iz socijalističkog u tržišno gospodarstvo. Ovaj proces bio je bolan i dugotrajan, a mnoge zemlje su se mučile s visokom stopom nezaposlenosti, inflacijom i političkom nestabilnošću. Dok su neke države, poput Slovenije, uspjela brže se integrirati u europske strukture i ostvariti gospodarski rast, druge su, poput Srbije i BiH, ostale daleko iza, suočene s posljedicama rata i ekonomskim preprekama.
U današnje vrijeme, mnoge bivše jugoslavenske republike nastoje privući strane investicije i razviti svoje gospodarstva kroz različite strategije. Europska unija igra ključnu ulogu u procesu stabilizacije i razvoja, nudeći financijsku pomoć i potporu reformama. Međutim, put prema održivom gospodarskom razvoju još uvijek je dug i pun izazova. Kroz razumijevanje povijesti gospodarskog razvoja Jugoslavije, možemo bolje shvatiti trenutne ekonomske izazove s kojima se suočavaju države nastale raspadom ove bivše federacije.
