Josip Broz Tito, kao vođa socijalističke Jugoslavije, ostavio je neizbrisiv trag u povijesti ne samo svoje zemlje, već i šireg globalnog konteksta tijekom Hladnog rata. Jedna od najzanimljivijih i možda najmanje poznatih epizoda njegove vanjske politike odnosi se na njegove odnose sa Sjevernom Korejom, koja je u to vrijeme bila predvođena Kim Il-sungom. Tijekom 1970-ih, Tito je imao značajnu ulogu u oblikovanju odnosa između jugoslavenskog i sjevernokorejskog režima, a mnogi se pitaju kakav je bio taj odnos i koji su bili njegovi učinci na međunarodnu politiku.
U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, Tito je pokušavao osigurati neovisnost Jugoslavije od Moskve, što je rezultiralo njegovim sukobom s Josifom Staljinom. U tom kontekstu, Tito je tražio saveznike među drugim socijalističkim zemljama, uključujući Sjevernu Koreju. Kim Il-sung je bio jedan od lidera koji je vidio Tita kao uzor, a njihovi su se odnosi razvijali unatoč ideološkim razlikama. Tito je bio poznat po svom nesvrstanom pristupu, što je značilo da nije bio potpuno vezan ni uz Sovjetski Savez ni uz Zapad. Ova politika nesvrstanosti omogućila mu je da razvije prijateljske odnose sa zemljama poput Sjeverne Koreje, koja je bila blisko povezana s Moskvom.
Tijekom 1950-ih i 1960-ih, Tito je posjetio Sjevernu Koreju, a Kim Il-sung je posjetio Jugoslaviju. Ovi posjeti označili su početak diplomatskih odnosa između dvije zemlje. Tito je pokušavao osnažiti svoje veze s drugim vođama nesvrstanih zemalja, a Sjeverna Koreja je bila važan dio tog plana. Tijekom tih posjeta, razgovaralo se o različitim temama, uključujući ekonomske i vojne odnose, te suradnju u okviru pokreta nesvrstanih.
Jedna od ključnih točaka suradnje bila je vojna pomoć. Jugoslavija je, pod Titovim vodstvom, razvila vlastitu vojnu industriju, dok je Sjeverna Koreja bila u potrazi za novim vojnim tehnologijama i opremom. Tito je bio otvoren za suradnju s Kim Il-sungom u tom području, što je rezultiralo transferom nekih vojnih tehnologija i obuke. Ova suradnja bila je korisna za obje strane, jer je Sjeverna Koreja dobila pristup tehnologijama, dok je Jugoslavija mogla ojačati svoje strateške pozicije u Aziji.
Uz vojnu suradnju, postoji i gospodarska dimenzija ovog odnosa. Tito je bio zainteresiran za jačanje trgovinskih odnosa s Sjevernom Korejom, što je uključivalo razmjenu proizvoda i usluga. Unatoč tome, trgovinski odnosi nikada nisu postali dovoljno snažni da bi značajno utjecali na gospodarstva obje zemlje. S druge strane, Sjeverna Koreja je bila pod sankcijama zbog svoje politike i izolacije, što je dodatno otežalo trgovinske sporazume.
U kontekstu kulturne suradnje, Tito je nastojao promovirati zajedničke vrijednosti socijalizma, a Sjeverna Koreja je bila otvorena za kulturne razmjene. Organizirani su različiti kulturni događaji, razmjene umjetnika i sportskih timova, čime se nastojalo osnažiti veze među narodima. Ova dimenzija odnosa bila je važna za jačanje prijateljstva između dviju zemalja.
Međutim, s vremenom su se odnosi počeli hladiti, posebno nakon Titove smrti 1980. godine. Sjeverna Koreja je nastavila slijediti svoju autokratsku politiku, dok je Jugoslavija, suočena s unutarnjim problemima, počela slabiti. Kim Il-sung je nastavio jačati svoj režim, dok je Jugoslavija prolazila kroz turbulentna razdoblja. Ovaj razvoj događaja doveo je do prekida prijateljskih odnosa koje su Tito i Kim Il-sung uspostavili.
Iako su se odnosi između Jugoslavije i Sjeverne Koreje tijekom vremena mijenjali, utjecaj koji je Tito imao na formiranje tih odnosa ostaje značajan. Njegova sposobnost da balansira između različitih ideoloških utjecaja i traženje saveznika u svijetu Hladnog rata pokazuje kompleksnost međunarodnih odnosa tog razdoblja. Danas, kada promatramo povijest, važno je razumjeti kako su vođe poput Tita oblikovali ne samo svoju zemlju, već i međunarodni kontekst u kojem su djelovali.
