U današnje vrijeme, kada tehnologija napreduje brže nego ikad, a povezanost među ljudima postaje sve površnija, pitanje usamljenosti dobiva na važnosti. U mnogim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, usamljenost je postala ozbiljan društveni problem. Prema nekim istraživanjima, više od 30% ljudi izjavljuje da se često osjeća usamljenima, a taj postotak raste među starijim osobama i mladima. U svjetlu tih podataka, postavlja se pitanje: je li potrebno osnovati Ministarstvo za usamljenost?
Usamljenost nije samo emocionalno stanje; ona ima ozbiljne posljedice na fizičko i mentalno zdravlje. Istraživanja su pokazala da usamljenost može biti jednako opasna kao i pušenje 15 cigareta dnevno. Osobe koje se osjećaju usamljenima imaju veći rizik od srčanih bolesti, depresije, pa čak i smanjene dugovječnosti. U tom kontekstu, Ministarstvo za usamljenost moglo bi igrati ključnu ulogu u smanjenju ovog problema.
Jedna od glavnih zadaća takvog ministarstva bila bi razvijanje i implementacija politika koje bi poticale socijalnu povezanost. To uključuje poticanje zajedničkih aktivnosti, stvaranje prostora gdje se ljudi mogu okupljati, te podršku nevladinim organizacijama koje se bave pitanjima usamljenosti. Osim toga, ministarstvo bi moglo promovirati volonterizam kao način povezivanja ljudi i stvaranja smislenih odnosa.
Osim toga, Ministarstvo za usamljenost moglo bi surađivati s drugim ministarstvima kako bi se integrirala usamljenost kao problem u različite aspekte društva. Na primjer, u obrazovanju bi se mogla uvesti nastava o emocionalnoj inteligenciji i međuljudskim odnosima, kako bi se djeca od malih nogu učila važnosti povezivanja s drugima. U zdravstvu, fokus bi bio na prevenciji mentalnih bolesti uzrokovanih usamljenosti, kao i na pružanju podrške osobama koje se bore s tim problemom.
Financijska podrška također bi bila ključna za uspjeh ovakvog ministarstva. Uvođenjem različitih programa i inicijativa, poput subvencioniranja aktivnosti koje potiču socijalnu interakciju, moglo bi se značajno smanjiti opterećenje na javni zdravstveni sustav. Na primjer, ulaganje u zajedničke projekte, kao što su društvene igre, sportske aktivnosti ili umjetnički programi, može donijeti dugoročne koristi za cijelo društvo. Procjenjuje se da bi takva ulaganja mogla smanjiti troškove zdravstvenog sustava za milijune eura godišnje.
Osim toga, Ministarstvo za usamljenost moglo bi provoditi istraživanja i prikupljati podatke o usamljenosti u Hrvatskoj. Ovi podaci bi bili od velike važnosti za razumijevanje razmjera problema i razvijanje učinkovitih strategija za njegovo rješavanje. Na temelju prikupljenih informacija, moglo bi se razviti nacionalno savjetovalište za usamljenost, gdje bi ljudi mogli dobiti podršku, informacije i resurse za prevladavanje usamljenosti.
U konačnici, osnovanje Ministarstva za usamljenost moglo bi značajno doprinijeti rješavanju ovog gorućeg problema. Osnaživanjem zajednica i poticanjem međusobne povezanosti, Hrvatska bi mogla postati zemlja u kojoj se ljudi osjećaju povezano, podržano i cijenjeno. U svijetu koji se brzo mijenja, važno je ne zaboraviti na ljudsku dimenziju i potrebu za povezivanjem. Možda je vrijeme da se ozbiljno razmotri osnivanje Ministarstva za usamljenost, kako bismo zajedno radili na rješavanju ovog problema koji pogađa sve nas.
