Skraćeno radno vrijeme, poznato kao Kurzarbeit, predstavlja jedan od ključnih mehanizama njemačkog tržišta rada koji se koristi kako bi se zadržala zaposlenost u vremenima ekonomske krize ili smanjenja potražnje. Ova praksa omogućuje poslodavcima da smanje broj radnih sati zaposlenika dok država kompenzira dio izgubljene plaće, čime se sprječava masovno otpuštanje radnika i održava stabilnost na tržištu rada.
U Njemačkoj je skraćeno radno vrijeme postalo posebno popularno tijekom globalne financijske krize 2008. godine, a dodatno je dobilo na važnosti tijekom pandemije COVID-19. U takvim situacijama, mnogi poslodavci suočeni su s padom potražnje za svojim proizvodima i uslugama, što ih dovodi do odluke o smanjenju radnog vremena svojih zaposlenika. Umjesto da otpuštaju radnike, poslodavci mogu zadržati svoj kadar, a država im pomaže kroz sustav Kurzarbeit.
Kako bi se skraćeno radno vrijeme primijenilo, poslodavci moraju podnijeti zahtjev njemačkoj Agenciji za rad. U tom zahtjevu trebaju navesti razloge za smanjenje radnog vremena, kao i broj zaposlenika koji će biti obuhvaćeni ovom mjerom. Kada se zahtjev odobri, zaposlenicima se smanjuje broj radnih sati, obično na 60-80% od njihovog punog radnog vremena. Država zatim isplaćuje zaposlenicima određeni postotak njihove izgubljene plaće, obično oko 60% neto plaće, a za obitelji s djecom taj postotak može biti i do 67%.
Ovaj sustav ima višestruke prednosti. Prvo, omogućuje očuvanje radnih mjesta u teškim vremenima. Zadržavanje zaposlenika znači da se poslodavci ne suočavaju s troškovima zapošljavanja i obuke novih radnika kada se gospodarstvo oporavi. Drugo, zaposlenici zadržavaju svoje poslove i mogu se lakše prilagoditi promjenama na tržištu rada. Treće, smanjenje troškova rada pomaže poslodavcima da prežive ekonomske udarce, što u konačnici doprinosi stabilnosti cijelog gospodarstva.
Međutim, postoje i kritike ovog sustava. Kritičari ističu da skraćeno radno vrijeme može dovesti do smanjenja motivacije zaposlenika, jer smanjenje plaće može utjecati na njihovu financijsku situaciju. Osim toga, neki poslodavci možda neće iskoristiti ovu mjeru na pravi način, već će smanjiti radno vrijeme bez opravdanog razloga. Također, dugotrajna ovisnost o skraćenom radnom vremenu može usporiti oporavak gospodarstva, jer će poslodavci biti manje skloni zapošljavanju novih radnika dok god su u mogućnosti održavati postojeće zaposlenike uz pomoć državnih potpora.
U praksi, skraćeno radno vrijeme može se primijeniti u različitim sektorima. Primjerice, u industriji, tvornice mogu smanjiti radno vrijeme kako bi se prilagodile smanjenju potražnje za proizvodima. U uslužnom sektoru, restorani i hoteli mogu koristiti ovu mjeru tijekom sezonskih promjena u potražnji. Čak i u obrazovanju, škole i sveučilišta mogu primijeniti skraćeno radno vrijeme za administrativno osoblje tijekom razdoblja smanjenog broja studenata.
Kako bi se skraćeno radno vrijeme održalo i nakon krize, važno je da poslodavci i zaposlenici budu otvoreni za komunikaciju i suradnju. Poslodavci trebaju jasno komunicirati svoje potrebe i izazove, dok zaposlenici trebaju biti spremni na fleksibilnost i prilagodbu. Također, važno je da država nastavi pružati podršku i osigurati da sustav Kurzarbeit bude učinkovit i pravedan za sve sudionike.
U zaključku, skraćeno radno vrijeme u Njemačkoj predstavlja značajnu mjeru za očuvanje radnih mjesta i stabilnosti na tržištu rada tijekom teških ekonomskih vremena. Iako ima svojih prednosti i nedostataka, ovaj sustav pokazuje kako država može igrati ključnu ulogu u zaštiti zaposlenika i poslodavaca u izazovnim vremenima.
