U hrvatskoj književnosti i novinarstvu, Boris Dežulović zauzima posebno mjesto kao autor koji se ne boji postavljati teška pitanja i razotkrivati društvene probleme. Jedan od njegovih najpoznatijih radova je esej naslovljen ’18 ruža za 19 žrtava’, koji se bavi tragičnim događajem iz hrvatske povijesti. Ovaj članak istražuje značenje tog naslova, kontekst događaja koji se u njemu spominje te šire društvene i emocionalne implikacije koje proizlaze iz njega.
Na prvu, naslov ’18 ruža za 19 žrtava’ može zvučati zbunjujuće. Zašto 18 ruža, kada je, kako naslov sugerira, žrtava 19? Ovaj nesrazmjer simbolizira kompleksnost ljudskih emocija i društvenih odnosa. U ovom slučaju, ruže su simbol sjećanja, poštovanja i tuge, dok broj žrtava reflektira gubitak koji je teško obuhvatiti u jednostavnim brojkama. Dežulović koristi ovaj kontrast kako bi naglasio dubinu tragedije i emocionalnu težinu koju ona nosi.
Esej se odnosi na događaje koji su se dogodili tijekom rata u Hrvatskoj, posebno na stradanja civila. U tom kontekstu, ’19 žrtava’ može se interpretirati kao simbol za sve one koji su izgubili živote, ali i za one koji su preživjeli, ali su ostali trajno oštećeni. Kroz svoje pisanje, Dežulović se bavi pitanjima identiteta, sjećanja i krivnje, potičući čitatelja da razmisli o vlastitoj ulozi u kolektivnom pamćenju nacije.
Dežulović piše o ružama koje se polažu kao znak sjećanja i počasti, ali se istovremeno bavi i pitanjima kako se sjećamo i kako odajemo počast žrtvama. U mnogim kulturama, ruža je simbol ljubavi, ali i tuge. Kroz ovaj simbolizam, autor postavlja pitanje: Kako možemo odati počast onima koji su stradali, a da pritom ne zaboravimo njihovu sudbinu i ono što su prošli? Kako možemo živjeti s posljedicama prošlosti, a da ne budemo zarobljeni u njoj?
Pitanje koje se nameće jest koliko smo kao društvo spremni suočiti se s vlastitom poviješću. U Hrvatskoj, tema rata i njegovih posljedica još uvijek je vrlo osjetljiva. Mnogi ljudi su izgubili voljene osobe, a svaka žrtva nosi svoju priču, svoju bol. Dežulović, kroz svoj rad, poziva nas da se suočimo s tim gubicima i da ih ne zaboravimo, ali i da preispitamo naše kolektivno sjećanje i kako ga gradimo.
U jednom trenutku, Dežulović se pita: ‘Što se događa kada se sjećanje izokrene?’. Ovim pitanjem poziva čitatelje da razmisle o tome kako se sjećanje može manipulirati i kako se povijest može reinterpretirati. U današnjem svijetu, gdje su informacije lako dostupne, ali i lako manipulirane, važno je postaviti pitanja o tome tko ima kontrolu nad narativima i tko odlučuje koje priče će preživjeti.
Kroz ’18 ruža za 19 žrtava’, Dežulović ne pruža samo kritiku društva, već i poziv na akciju. On nas potiče da se sjetimo onih koji su izgubili život, ali i da preuzmemo odgovornost za vlastite postupke i odluke. Moramo se suočiti s prošlošću, kako bismo izgradili bolju budućnost. Na taj način, svaka ruža koju položimo postaje simbol nade i promjene, a ne samo sjećanja na gubitak.
Na kraju, esej ’18 ruža za 19 žrtava’ nije samo hommage žrtvama, već i poziv na promišljanje o vlastitoj ulozi u društvu. Dežulović nas potiče da ne zaboravimo, ali i da se aktivno angažiramo u oblikovanju budućnosti. Kroz svoje pisanje, on nam daje priliku da preispitamo svoje stavove i postupke, te nas potiče da postanemo aktivni sudionici u stvaranju boljeg svijeta.
