Svaka obitelj ima svoje priče koje se prenose s generacije na generaciju. Jedna od takvih priča u mojoj obitelji vezana je uz mog djeda, koji je bio ne samo izvanredan čovjek, već i pravi simbol snage i otpornosti. U ovoj priči, djed nije bio samo djed, već i trešnja – stablo koje simbolizira mnogo toga u našim životima.
Djed je rođen u malom selu, okružen prirodom koja je bila njegova najveća inspiracija. Njegovo djetinjstvo bilo je ispunjeno igrom među drvećem, a posebno se isticala trešnja koja je stajala u dvorištu obiteljske kuće. Svake godine, kada bi proljeće došlo, trešnja bi cvjetala, a djed bi s radošću promatrao kako se bijeli cvjetovi pretvaraju u sočne, crvene plodove. Taj ciklus prirode postao je simbol njegovog života – cvjetanje, sazrijevanje i konačno plodnost.
Kao mladić, djed je bio poznat po svojoj snazi i radu na polju. Njegovi prijatelji su ga često zvali „trešnjom“ jer je bio svestran i jak, poput stabla koje se može nositi s olujama. Djed je bio onaj koji je uvijek bio tu za svoju obitelj, pružajući im sigurnost i ljubav, baš kao što stablo trešnje pruža hlada i plodove. Njegova sposobnost da se nosi sa životnim izazovima bila je nevjerojatna. Nikada nije odustajao, bez obzira na to koliko su teški bili uvjeti.
Kako su godine prolazile, djed je postao simbol snage u našoj obitelji. Njegove priče o životu, radu i ljubavi bile su inspiracija za sve nas. Sjećam se kako je često govorio da je važno biti poput trešnje – ukorijenjen u zemlji, ali uvijek otvoren prema nebu. Njegova mudrost nije bila samo u riječima, već i u njegovim djelima. Uvijek je pomagao drugima, bilo da se radilo o susjedima ili prijateljima, i nikada nije tražio ništa zauzvrat.
Jednog dana, kada je djed bio stariji, odlučio je posaditi novu trešnju u našem dvorištu. To je bila simbolična gesta, ne samo da bi proslavio svoj život, već i da bi ostavio nasljeđe koje će trajati generacijama. Sjećam se kako smo zajedno kopali rupu, a on mi je pričao o svom životu, o tome kako je trešnja bila svjedok svih njegovih uspjeha i neuspjeha. “Svako stablo koje posadiš, nosi dio sebe”, govorio je.
Kada je djed preminuo, ostavili smo njegovu omiljenu trešnju da raste u našem dvorištu. Svake godine, kada bi procvjetala, osjećali bismo njegovu prisutnost. Trešnja je postala simbol nade i ljubavi, a svaka berba plodova bila je podsjetnik na sve što nam je djed pružio. Također, naučili smo kako je važno čuvati uspomene i tradiciju, jer su one ono što nas čini onim što jesmo.
Naša obitelj je nastavila njegovu tradiciju, svake godine organizirajući berbu trešanja. To je postalo vrijeme okupljanja, dijeljenja priča i stvaranja novih uspomena. U tim trenucima shvaćamo koliko je važno imati korijene, ali i krila da letimo. Djed je bio naš temelj, a trešnja simbol našeg zajedništva i ljubavi.
Na kraju, tema mog djeda i trešnje nije samo priča o jednoj osobi ili jednom stablu, već o životu, ljubavi i zajedništvu. Ona nas podsjeća da, poput trešnje, i mi možemo rasti i cvjetati, unatoč svim izazovima koje nam život donosi. Djed je bio više od običnog čovjeka; bio je naše stablo, naš oslonac i naš simbol nade. Njegova priča će živjeti u našim srcima, baš kao što trešnja svake godine cvjeta i daje plodove.
