Izvještaj o novčanom toku je jedan od ključnih financijskih izvještaja koji pruža pregled novčanih priljeva i odljeva tijekom određenog razdoblja. Ovaj izvještaj je od vitalnog značaja za razumijevanje likvidnosti poduzeća, jer pokazuje koliko novca ulazi i izlazi iz poduzeća, omogućujući analizu njegove sposobnosti da podmiri svoje obaveze. Postoje dvije glavne metode za sastavljanje ovog izvještaja: izravna i indirektna metoda. U ovom članku fokusirat ćemo se na indirektnu metodu, koja je često korištena zbog svoje jednostavnosti i efikasnosti.
Indirektna metoda započinje s neto dobitkom poduzeća, kako je prikazano u računu dobiti i gubitka. Ova metoda prilagođava neto dobitak za promjene u stavkama bilance stanja, što uključuje promjene u potraživanjima, obvezama, zalihama i drugim ne-novčanim stavkama. Cilj ovog prilagođavanja je prikazati neto dobitak u obliku novčanih tokova, čime se dobiva jasnija slika o tome koliko je novca zapravo zarađeno ili potrošeno tijekom razdoblja.
Jedna od prvih prilagodbi u indirektnoj metodi je dodavanje ne-novčanih troškova, kao što su amortizacija i otpisi. Ovi troškovi smanjuju neto dobitak, ali ne utječu na novčane tokove, pa ih je potrebno dodati natrag kako bismo dobili stvarni novčani tok. Na primjer, ako je neto dobitak poduzeća 100.000 €, a amortizacija iznosi 20.000 €, prilagodba bi izgledala ovako: 100.000 € + 20.000 € = 120.000 €.
Nakon što se dodaju ne-novčani troškovi, sljedeći korak uključuje prilagodbu za promjene u radnom kapitalu. Radni kapital se definira kao razlika između tekućih sredstava i tekućih obveza. Promjene u stavkama radnog kapitala, poput potraživanja od kupaca, zaliha i obveza prema dobavljačima, također utječu na novčane tokove. Na primjer, ako su potraživanja porasla za 10.000 €, to znači da poduzeće nije primilo novac koji je zaradilo, pa se taj iznos oduzima: 120.000 € – 10.000 € = 110.000 €.
Osim potraživanja, promjene u zalihama također igraju važnu ulogu. Ako su zalihe porasle, to implicira da je novac vezan u proizvodnji ili kupnji robe koja nije prodana. U tom slučaju, iznos povećanja zaliha oduzima se od novčanog toka. S druge strane, ako su zalihe smanjene, to znači da je poduzeće prodalo više nego što je kupilo, što povećava novčane tokove.
Obveze prema dobavljačima su još jedan važan faktor. Ako su obveze porasle, to znači da poduzeće odgađa plaćanje dobavljačima, što znači da zadržava novac. Ovaj iznos se dodaje natrag u novčani tok. Na primjer, ako su obveze porasle za 5.000 €, novčani tok bi se prilagodio na sljedeći način: 110.000 € + 5.000 € = 115.000 €.
Na kraju, nakon što su sve prilagodbe napravljene, dobivamo konačni iznos novčanog toka iz poslovanja. Ovaj iznos daje uvid u to koliko je novca poduzeće generiralo iz svoje osnovne poslovne aktivnosti. Važno je napomenuti da izvještaj o novčanom toku ne pruža samo informacije o trenutnoj likvidnosti poduzeća, već također može pomoći u predviđanju budućih novčanih tokova, što je ključno za planiranje i donošenje poslovnih odluka.
U zaključku, izvještaj o novčanom toku koji se sastavlja putem indirektne metode predstavlja koristan alat za financijsku analizu. Ova metoda omogućuje analizu ne samo novčanih tokova, već i kako poslovne odluke utječu na likvidnost poduzeća. Razumijevanje novčanog toka je ključno za uspješno upravljanje financijama i donošenje strateških odluka.
