Industrija u Jugoslaviji predstavlja kompleksan i višeslojan fenomen koji je značajno oblikovao ekonomsku, društvenu i političku sliku zemlje tijekom njenog postojanja. Od osnivanja socijalističke federacije 1945. godine, Jugoslavija je prolazila kroz različite faze industrijalizacije, koje su se često razlikovale ovisno o raznim unutarnjim i vanjskim čimbenicima. Nakon Drugog svjetskog rata, Jugoslavija je imala za cilj brzo obnoviti svoju industriju, koja je bila devastirana ratom. Ova obnova uključivala je nacionalizaciju industrijskih postrojenja i uspostavu planskog gospodarstva, koje je imalo za cilj povećati proizvodnju i osigurati samodostatnost.
U ranim godinama nakon rata, fokus je bio na teškoj industriji, posebice na proizvodnji čelika, aluminija i strojeva. Ova industrijska orijentacija bila je potpomognuta velikim ulaganjima u infrastrukturu, što je uključivalo izgradnju hidroelektrana, cesta i željeznica. Također, Jugoslavija je postala poznata po velikim infrastrukturnim projektima, kao što su izgradnja sistema za navodnjavanje i industrijskih zona. Ove inicijative su omogućile brzi razvoj industrije, ali i stvorile nova radna mjesta, što je doprinijelo smanjenju nezaposlenosti.
Tijekom 1960-ih i 1970-ih godina, Jugoslavija je doživjela svojevrsni ekonomski procvat. U ovom razdoblju, industrija se diversificirala, a sektor usluga je počeo rasti. Osim teške industrije, važan dio gospodarstva postale su i druge industrijske grane, poput tekstilne, prehrambene i kemijske industrije. Mnogi su poduzetnici počeli ulagati u inovacije i modernizaciju proizvodnih procesa, što je rezultiralo povećanjem konkurentnosti jugoslavenskih proizvoda na međunarodnom tržištu.
Međutim, unatoč ovim uspjesima, jugoslavensko gospodarstvo suočavalo se s brojnim izazovima. Sredinom 1980-ih godina, Jugoslavija je počela osjećati posljedice globalnih ekonomskih promjena, uključujući naftne krize i promjene u trgovinskim odnosima. Ovo je dovelo do stagnacije i ekonomske krize koja je dodatno pogoršana političkim previranjima unutar federacije. S obzirom na to da je svaka republika imala svoje interese, središnja vlast je bila sve manje učinkovita u upravljanju ekonomijom, što je dovelo do povećanih tenzija među republikama.
Osim toga, jugoslavenska industrija se suočila s problemima kao što su zastarjela tehnologija, slaba produktivnost i nedostatak investicija. Mnogi su industrijski sektori postali neodrživi, a gubici su se počeli nagomilavati. U tom kontekstu, postalo je jasno da je potrebno reformirati industrijski sektor kako bi se prilagodio novim ekonomskim uvjetima. Na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e, zemlja je bila na rubu raspada, a ekonomske reforme su bile neizbježne. Međutim, politička nestabilnost i ratovi tijekom 1990-ih dodatno su pogoršali situaciju.
Nakon raspada Jugoslavije, mnoge su tvornice zatvorene ili su se suočile s teškim problemima. Privatizacija je postala ključna tema, ali proces je bio često problematičan i izazvao je dodatne socijalne napetosti. U novonastalim državama, industrija se morala prilagoditi novim tržišnim uvjetima, a mnoge su tvrtke propale uslijed nedostatka konkurentnosti i modernizacije.
Unatoč svim izazovima, naslijeđe industrije u Jugoslaviji i dalje ima utjecaj na suvremene zemlje nastale nakon raspada. Mnoge industrijske tradicije, znanja i vještine su se prenijele na nove generacije, iako se u velikoj mjeri promijenila struktura industrije. Danas, bivše industrijske regije suočavaju se s izazovima kao što su prekvalifikacija radne snage i razvoj novih sektora gospodarstva, poput tehnologije i usluga. U tom smislu, industrija u Jugoslaviji ostaje važna tema za proučavanje, jer nudi uvid u kompleksne procese ekonomskog razvoja i socijalne transformacije.