Opća povijest književnosti predstavlja sveobuhvatan pregled razvoja književnosti kroz vrijeme, obuhvaćajući različite kulture, jezike i stilove. Ova disciplina proučava kako su se književni oblici razvijali, kako su se međusobno utjecali i kako su se prilagođavali društvenim, političkim i kulturnim promjenama. Književnost je uvijek bila odraz vremena u kojem je nastala, a kroz analizu opće povijesti književnosti možemo bolje razumjeti ne samo literarne umjetnosti, već i ljudsko iskustvo u cijelosti.
Na početku, književnost se razvijala usmenim putem, a najraniji oblici književnosti, poput epova i bajki, prenosili su se s generacije na generaciju. Ovi rani oblici književnosti imali su važnu ulogu u očuvanju i prenošenju kulturnih vrijednosti i normi. S razvojem pisma, književnost je postala trajnija i dostupnija, što je omogućilo širenje ideja i stilova iz jednog dijela svijeta u drugi.
U staroj Grčkoj i Rimu, književnost je doživjela veliki procvat. Grčki dramatičari poput Eshila, Sofokla i Euripida postavili su temelje dramske književnosti, dok su pjesnici poput Homer i Hesiod oblikovali epiku. Rimljani su, s druge strane, pridonijeli razvoju proze i retorike, a njihova djela su utjecala na kasnije europske pisce. Ova razdoblja smatraju se ključnima jer su postavila temelje književnosti koja će se razvijati kroz stoljeća.
U srednjem vijeku, književnost se često usredotočila na religijske teme, a mnogi su pisci stvarali djela koja su odražavala vjerovanja i vrijednosti tog doba. Međutim, s pojavom humanizma u renesansi, došlo je do novog vala kreativnosti i inovacije. Pisci poput Dantea, Petrarce i Boccaccia istraživali su ljudske emocije, individualnost i društvene odnose, otvarajući put za kasniji razvoj modernih književnih pravaca.
Barok i prosvjetiteljstvo donijeli su nove ideje i stilove, a književnost se počela razvijati u različitim smjerovima. Roman kao književni oblik postao je sve popularniji, a pisci poput Cervantesa, Defoea i Flauberta istraživali su složene likove i društvene kontekste. Ovaj period također je bio obilježen dramatičnim promjenama u političkim i društvenim strukturama, što se odrazilo u temama i motivima književnosti.
U 19. stoljeću, književnost je doživjela romantični pokret, koji je istaknuo važnost emocija, prirode i individualnosti. Pisci poput Goethea, Byrona i Poea promijenili su način na koji se književnost doživljava i piše. Realizam i naturalizam, koji su uslijedili, dodatno su istraživali ljudsku prirodu i društvene probleme, a pisci poput Tolstoja, Dostojevskog i Zole istraživali su kompleksne moralne i etičke dileme.
20. stoljeće donijelo je nove izazove i promjene u književnosti. Modernizam je odbacio tradicionalne forme i konvencije, a pisci poput Joycea, Woolf i Prousta istraživali su subjektivnost, vrijeme i svijest. Postmodernizam, s druge strane, igrao je s idejom stvarnosti i fikcije, a autori poput Barta i Pynchon stvorili su djela koja su često bila samorefleksivna i ironična.
U suvremenoj književnosti, raznoliki glasovi i perspektive postali su sve prisutniji, uključujući žensku književnost, književnost manjinskih skupina i globalne perspektive. Pisci poput Chimamande Ngozi Adichie i Haruki Murakamija istražuju teme identiteta, pripadnosti i globalizacije, čime se književnost nastavlja razvijati i prilagođavati promjenama u društvu.
Opća povijest književnosti pomaže nam razumjeti kako su se različiti književni pokreti, stilovi i teme razvijali tijekom vremena. Ona nas podsjeća na važnost književnosti kao sredstva za izražavanje ljudskog iskustva i identiteta. Književnost nije samo umjetnost; ona je i alat za komunikaciju, refleksiju i transformaciju društva. Stoga je proučavanje opće povijesti književnosti ključno za razumijevanje naše vlastite prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.