Razvoj hrvatskog jezika od 16. do 19. stoljeća predstavlja izuzetno važan period u povijesti hrvatske književnosti i kulture. Tijekom ovog razdoblja, hrvatski jezik prolazi kroz značajne promjene i evoluciju, koje su utjecale na oblikovanje nacionalnog identiteta i kulturne baštine. U ovom članku istražit ćemo ključne aspekte tog razvoja, utjecaje koji su oblikovali jezik, kao i važnost književnih djela koja su nastala tijekom ovog razdoblja.
U 16. stoljeću, hrvatski jezik počinje se afirmirati kao književni jezik. U ovom periodu dolazi do razdvajanja od latinskog jezika, koji je do tada bio dominantan u pismenosti i književnosti. Prvi značajan pisac koji koristi hrvatski jezik u svojim djelima bio je Marko Marulić, čije su pjesničke i prozne tvorevine postavile temelje za daljnji razvoj jezika. Marulićevo djelo “Judita” iz 1501. godine jedno je od prvih značajnih književnih djela napisanih na hrvatskom jeziku.
Tijekom 17. stoljeća, hrvatski jezik nastavlja se razvijati, a književnost postaje sve bogatija. U ovom periodu, bitna su djela pisana na različitim dijalektima, a posebice se ističe dijalekt koji je kasnije postao osnova standardnog hrvatskog jezika. Ova raznolikost dijalekata pridonijela je bogatstvu jezika, ali i izazovima u njegovoj standardizaciji. Književnici poput Petar Zoranića i Ivana Gundulića doprinijeli su razvoju baroknog stila, koji je bio karakterističan za ovo razdoblje. Njihova djela obogaćena su metaforama i složenim izražavanjem, što je dodatno obogatilo jezik.
Osim književnosti, u 18. stoljeću dolazi do sve većeg utjecaja prosvjetiteljstva, koje donosi nove ideje o jeziku i obrazovanju. U ovom periodu, hrvatski jezik počinje se koristiti i u znanstvenim krugovima, što je bio važan korak prema njegovoj afirmaciji. Pisci i intelektualci tražili su način kako standardizirati jezik, a jedan od ključnih koraka bilo je osnivanje raznih društava i institucija koje su radile na promicanju hrvatskog jezika i kulture. Također, u ovom periodu se javlja i pokret za očuvanje hrvatskog jezika koji se protivi germanizaciji i italijanskim utjecajima.
U 19. stoljeću, hrvatski jezik doživljava svoj vrhunac. Ovaj period označava buđenje nacionalne svijesti i jačanje identiteta kroz jezik. Književnici poput Augustina Kovačića i Antuna Gustava Matoša, kroz svoja djela, pridonose oblikovanju modernog hrvatskog jezika. Matoš je, sa svojom prozom i poezijom, postavio temelje modernog izražavanja, koristeći svakodnevni jezik i dijalekte, čime je doprinio demokratizaciji jezika. Tijekom ovog razdoblja, također dolazi do pojave prvih pravopisnih priručnika i gramatika, što olakšava standardizaciju jezika i njegovu upotrebu u obrazovanju.
Važno je napomenuti da je razvoj hrvatskog jezika od 16. do 19. stoljeća bio pod utjecajem mnogih povijesnih i društvenih promjena. Politički konteksti, kao što su borba za autonomiju i nacionalnu samostalnost, imali su značajan utjecaj na jezik. Tijekom ovog razdoblja, hrvatski jezik se neprestano razvijao, prilagođavajući se novim uvjetima i potrebama društva. U konačnici, razvoj hrvatskog jezika od 16. do 19. stoljeća nije samo razvoj jezika kao komunikacijskog sredstva, već i razvoj nacionalnog identiteta i kulturne baštine koja i danas ima svoju važnost u suvremenom društvu.
