U suvremenom književnom diskursu, granice između stvarnosti i fantastike često su fluidne. Ova tema ne samo da intrigira čitatelje, već i potiče autore na istraživanje raznih narativnih strategija koje nadilaze konvencionalne pristupe pripovijedanju. Kako bi se razumjela uloga koju stvarnost i fantastika igraju u pripovjednoj građi, potrebno je analizirati njihove međusobne odnose, funkcije i načine na koje se prepliću.
Stvarnost, kao osnovna komponenta naracije, pruža kontekst i prepoznatljive okvire unutar kojih se odvijaju radnje i događaji. U književnosti, stvarnost može biti predstavljena kroz detaljno opisane likove, mjesta i situacije koje odražavaju svakodnevni život. Ova vrsta pripovijedanja omogućuje čitatelju da se poistovjeti s likovima i njihovim iskustvima, stvarajući emocionalnu povezanost koja produbljuje doživljaj priče.
Nasuprot tome, fantastika nudi bijeg od stvarnosti, omogućujući autorima da istražuju svjetove koji nadilaze zakone fizike, povijesti ili logike. Ovi svjetovi često su obogaćeni mitovima, čarobnim bićima i alternativnim stvarnostima, stvarajući prostor za istraživanje tema koje su izvan dosega svakodnevnog iskustva. U fantastici, autor može slobodno manipulirati vremenom i prostorom, stvarati nove zakonitosti i izazivati konvencionalna shvaćanja stvarnosti.
No, granice između stvarnosti i fantastike nisu uvijek jasno definirane. Mnogi suvremeni autori koriste elemente fantastike kako bi ukazali na apsurde svakodnevice ili kako bi kritizirali društvene norme. Primjerice, u djelima poput “1984” Georgea Orwella, elementi distopijske fantastike služe kao snažna kritika totalitarnog režima, dok u “Harryju Potteru” J.K. Rowling, magični svijet služi kao metafora za odrastanje i prevladavanje osobnih izazova.
Osim toga, fantastika može biti sredstvo za istraživanje unutarnjih sukoba likova. Kroz fantastične situacije, autori često istražuju teme identiteta, pripadnosti i moralnosti. Kroz likove koji se suočavaju s nadnaravnim izazovima, čitatelji mogu promišljati o vlastitim strahovima, nadama i snovima. Fantastika omogućuje stvaranje složenih narativa koji reflektiraju ljudsku psihologiju i društvene dinamike.
U hrvatskoj književnosti, prepletanje stvarnosti i fantastike može se vidjeti u djelima mnogih autora. Na primjer, Julije Benešić u svojim pričama često koristi fantastične elemente kako bi izrazio složene društvene situacije. Njegova sposobnost kombiniranja svakodnevice s nadnaravnim stvara jedinstvenu pripovjednu strukturu koja čitatelja tjera na razmišljanje o dubljim pitanjima ljudskog postojanja.
Osim toga, u djelima poput “Derviša i smrti” Meše Selimovića, fantastika se koristi kao sredstvo za istraživanje filozofskih i egzistencijalnih pitanja. Selimovićev lik, kroz svoje unutarnje monologe i refleksije, preispituje granice stvarnosti, a njegove fantastične vizije postaju metafora za ljudsku potragu za smislom. Ova kombinacija stvarnog i fantastičnog omogućuje čitatelju da se suoči s vlastitim strahovima i dilemama, otvarajući vrata prema dubljem razumijevanju ljudske prirode.
U zaključku, stvarnost i fantastika kao pripovjedna građa ne samo da obogaćuju književnost, već i pružaju čitateljima priliku za introspekciju. Iako se na površini čine kao suprotstavljene sile, njihova interakcija stvara složene narative koji odražavaju složenost ljudskog iskustva. Stvarnost daje temelj i kontekst, dok fantastika otvara vrata prema neograničenim mogućnostima, omogućujući autorima da istražuju različite aspekte ljudske egzistencije. Kroz taj sklad između stvarnog i fantastičnog, književnost postaje ne samo sredstvo zabave, već i alat za razumijevanje sebe i svijeta oko nas.
