Sukob civilizacija je pojam koji je popularizirao američki politički znanstvenik Samuel P. Huntington u svom istoimenom eseju iz 1993. godine. Ovaj koncept sugerira da će se budući sukobi u svijetu odvijati između različitih kulturnih i vjerskih identiteta, umjesto između država ili ideologija, što je bio slučaj tijekom Hladnog rata. Huntington je tvrdio da su suvremeni sukobi motivirani dubokim kulturnim razlikama koje postoje između civilizacija, a ne samo ekonomskim ili političkim interesima. Njegova teorija izazvala je široku raspravu i kontroverze, a mnogi su se pitali koliko su ove ideje relevantne u današnjem svijetu.
Prema Huntingtonu, svijet se može podijeliti u nekoliko glavnih civilizacija, uključujući zapadnu, islamsku, hinduističku, konfucijsku, afričku i latinoameričku. Svaka od ovih civilizacija ima svoje jedinstvene kulturne norme, vrijednosti i identitete. Sukobi bi se, prema njegovoj teoriji, mogli dogoditi kada se interakcija između različitih civilizacija poveća, kao što je to bio slučaj nakon završetka Hladnog rata. U tom kontekstu, Huntington predviđa da će sukobi između zapadnih i islamskih civilizacija postati sve učestaliji.
Jedan od ključnih argumenata u njegovom radu je da su identiteti civilizacija duboko ukorijenjeni i da se teško mijenjaju. U svijetu koji postaje sve globaliziraniji, mnogi ljudi se suočavaju s krizom identiteta, što može dovesti do jačanja nacionalizma i kulturnog protekcionizma. Ova situacija može povećati tenzije i sukobe između različitih kulturnih skupina. Na primjer, migracije iz muslimanskih zemalja u zapadne zemlje često su izazvale strahove i otpor, što može dovesti do sukoba između onih koji se žele integrirati i onih koji se protive promjenama u svom društvu.
Međutim, kritičari Huntingtonove teorije ukazuju na to da je pojednostavljena i da zanemaruje složenost suvremenih sukoba. Mnogi sukobi nisu rezultat sukoba civilizacija, već su motivirani političkim, ekonomskim ili povijesnim razlozima. Na primjer, ratovi u bivšoj Jugoslaviji nisu se mogli svesti samo na sukobe između različitih etničkih i vjerskih grupa, već su bili rezultat dugotrajnih političkih tenzija, ekonomskih problema i povijesnih nepravdi. Slično tome, rat u Siriji ima svoje korijene u unutarnjim političkim sukobima i ekonomskoj krizi, a ne nužno u sukobu između civilizacija.
Osim toga, mnogi analitičari ukazuju na to da se unutar civilizacija također odvijaju sukobi. Na primjer, unutar zapadne civilizacije postoje značajni sukobi između različitih političkih ideologija, kao što su liberalizam i konzervativizam. U islamskoj civilizaciji također postoje sukobi između različitih sekta, poput sunita i šijita. Ovi unutarnji sukobi često su jednako, ako ne i više, značajni od sukoba između civilizacija.
Unatoč kritikama, Huntingtonova teorija o sukobu civilizacija ostaje relevantna u današnjem svijetu, posebno kada se razmatraju pitanja poput migracija, terorizma i globalne politike. U mnogim slučajevima, sukobi se doista odvijaju duž kulturnih i vjerskih linija, a razumijevanje ovih dinamika može pomoći u pronalaženju rješenja za sukobe. Važno je, međutim, pristupiti ovoj temi s otvorenim umom i ne zaboraviti složenost suvremenih sukoba.
Zaključno, pitanje o tome je li sukob civilizacija stvarnost ili mit nije jednostavno. Iako Huntingtonova teorija nudi vrijedan okvir za analizu globalnih sukoba, važno je ne zaboraviti da su mnogi sukobi motivirani različitim faktorima. U svijetu koji se brzo mijenja, gdje se kulturni identiteti stalno preispituju i redefiniraju, potrebno je kritički razmotriti ove ideje kako bismo bolje razumjeli izazove s kojima se suočavamo.
