U Bosni i Hercegovini, sustav za maloljetnike suočava se s mnogim izazovima. Zatvor za maloljetnike, kao institucija koja se bavi mladim delikventima, ima važnu ulogu u rehabilitaciji i reintegraciji mladih u društvo. Međutim, postoje mnoga pitanja i dileme oko učinkovitosti ovakvog sustava, posebno kada se radi o pravima maloljetnika, uvjetima u zatvorima i alternativnim mjerama koje bi se mogle primijeniti.
Prvo, važno je razumjeti da maloljetnici, prema zakonu, nisu potpuno odgovorni za svoja djela na isti način kao odrasli. Zakonodavstvo u BiH prepoznaje potrebu za posebnim tretmanom maloljetnika koji su prekršili zakon. To se često ogleda u odredbama koje se odnose na kaznene mjere. Umjesto zatvora, naglasak se stavlja na rehabilitaciju putem različitih programa i institucija.
Međutim, kad dođe do situacije u kojoj je maloljetnik počinio ozbiljan zločin, mogućnost smještaja u zatvor postaje stvarna. U tom kontekstu, zatvor za maloljetnike može pružiti sigurnost društvu, ali se istovremeno postavlja pitanje je li to najbolji način za rehabilitaciju mladih. Prema nekim istraživanjima, zatvori često ne nude potrebnu podršku i resurse za pravilnu rehabilitaciju. Mnogi maloljetnici koji prođu kroz zatvorske sustave kasnije se suočavaju s dodatnim problemima, uključujući recidivizam.
Osim toga, uvjeti u zatvorima za maloljetnike također su predmet kritike. S obzirom na to da su maloljetnici u razvoju, potrebni su im specifični uvjeti i okruženje koje će poticati njihov rast i razvoj. Međutim, u mnogim slučajevima zatvori nisu adekvatno opremljeni za pružanje takvog okruženja. Nedostatak obrazovnih programa, psihološke podrške i društvenih aktivnosti može imati negativan utjecaj na razvoj maloljetnika i njihovu sposobnost da se reintegriraju u društvo nakon izlaska iz zatvora.
U posljednje vrijeme, u BiH se sve više razmatraju alternativne mjere za maloljetnike koji su počinili manje teške prekršaje. Ove mjere uključuju programe izvan sudskog sustava, kao što su zajednički rad, terapijski programi i druge oblike intervencija koje ne uključuju zatvor. Ove alternativne mjere mogu biti učinkovitije u rehabilitaciji mladih, jer im omogućuju da ostanu u svom društvenom okruženju, izbjegavaju stigmu zatvora i imaju pristup potrebnoj podršci.
Osim toga, važno je uključiti obitelj u proces rehabilitacije maloljetnika. Obitelj ima ključnu ulogu u podržavanju mladih u teškim vremenima, a programi koji uključuju obitelj mogu biti vrlo korisni. U mnogim slučajevima, problemi koji su doveli do delikventnog ponašanja mladih često su povezani s obiteljskom dinamikom. Rješavanje tih problema može značajno smanjiti rizik od ponovnog počinjenja kaznenih djela.
U zaključku, pitanje zatvora za maloljetnike u Bosni i Hercegovini zahtijeva pažljivu analizu i promišljanje. Iako zatvor može biti nužan u određenim slučajevima, važno je razmotriti sve alternative koje mogu pružiti bolju priliku za rehabilitaciju i reintegraciju mladih u društvo. U konačnici, cilj bi trebao biti ne samo kažnjavanje, već i pomoć mladima da postanu produktivni članovi društva. Samo kroz takav pristup možemo očekivati dugoročne rezultate i smanjenje kriminala među mladima.
