U malom selu, na kraju uske ulice, stajala je stara kuća. Njene zidove prekrivala je sloj vremena, a prozori su bili zamagljeni sjećanjima. U toj kući živjela je tužna majka, koja svakog dana, u isto vrijeme, sjedila za prozorom i gledala na put. Njezino srce bilo je ispunjeno tugom, a oči su joj često bile ispunjene suzama. Čekala je sina, koji je otišao u svijet, tražeći bolji život.
Svaki put kada bi čula korake ili vidjela sjenu na cesti, nadala se da je to on. Sjećala se trenutka kada je sin napustio dom, obećavajući da će se vratiti. Njegove riječi su joj još uvijek odjekivale u ušima: ‘Mama, samo ću na trenutak, obećavam da ću se vratiti.’ Vrijeme je prolazilo, ali obećanje je ostalo neispunjeno. Svi su joj govorili da je vrijeme da pusti sina, da mu da slobodu, ali ona nije mogla. Njena ljubav prema njemu bila je jača od svega.
Prolazili su mjeseci, a zatim i godine. Kuća je postajala sve starija, a ona sve umornija. Ponekad bi se sjećala sretnih trenutaka, onih kada su zajedno sjedili u kuhinji, smijali se i razgovarali o snovima. No, ti su trenuci bili daleki, poput zvijezda na noćnom nebu. U tim trenucima, osjećala bi se još tužnije, jer je znala da bi svaki trenutak mogla zauvijek izgubiti.
U selu su se šuškale razne priče. Neki su govorili da je sin našao sreću i da je započeo novu obitelj. Drugi su tvrdili da se suočava s teškim vremenima, radeći teške poslove u stranoj zemlji. Sva ta nagađanja nisu joj pomagala. Svake večeri, kada bi sunce zalazilo, sjedila bi za prozorom, nadajući se da će ga ugledati. Ponekad bi se osjetila kao da je vrijeme stalo, a ona je bila zarobljena u svojoj tjeskobi.
Jednog dana, dok je sjedila na svom omiljenom mjestu, primijetila je kako se nešto pokreće na cesti. Srce joj je zadrhtalo. Bio je to samo mačak, ali u tom trenutku, njoj se učinilo da je to njen sin. Oči su joj se napunile suzama, a ona je pomislila na sve ono što su prošli. Razmišljala je o trenucima kada ga je podučavala kako hodati, kako voziti bicikl, kako biti dobar čovjek. Svaka uspomena bila je poput oštrice koja joj je probadala srce.
Ponekad bi razgovarala s njim, iako nije bio prisutan. Svakodnevno bi mu pričala o svom danu, o cvijeću koje je posadila u vrtu, o susjedima koji su dolazili u posjet. Na taj način, osjećala je da je dio njega još uvijek s njom. Iako su je mnogi pokušavali uvjeriti da je vrijeme da krene dalje, ona nije mogla. Njena ljubav bila je neizmjerna i vječna.
Stara kuća postala je simbol njezine borbe. Svaka pukotina u zidu, svaki ogreban parket, svaka izblijedjela slika na zidu pričali su priču o ljubavi, gubitku i nadi. Kada su prolazili kišni dani, ona bi sjedila i slušala kako kiša udara o krov, zamišljajući da je to njen sin koji se vraća kući. U tim trenucima, osjetila bi mir, ali istovremeno i tugu, jer je znala da je sve to samo iluzija.
Na kraju, ona je shvatila da čekanje može biti i oblik ljubavi, ali i oblik patnje. Dok je sjedila za prozorom, svjesna da se možda nikada više neće vidjeti, odlučila je da će živjeti s tom tugom. Njezina ljubav će zauvijek biti prisutna, čak i ako se sin ne vrati. I tako je, svakog dana, ponovno sjedila za prozorom, s nadom u srcu, čekajući sina koji se možda nikada neće vratiti.
