U razmatranju pitanja kako je stvaranje prije pada nalikovalo hramu, moramo se osvrnuti na teološke i filozofske koncepte koji su oblikovali razumijevanje svijeta i čovjeka. U mnogim tradicijama, stvoreni svijet se doživljava kao refleksija božanskog reda i ljepote. U tom smislu, stvaranje nije samo fizička manifestacija, već i duhovna stvarnost koja se može usporediti s hramom, mjestom gdje se susreće ljudsko i božansko.
Prije pada, u Edenskom vrtu, svijet je bio savršeno uređen i harmoničan. Ljudi su živjeli u skladu s Božjom voljom, a njihova je povezanost s prirodom bila izravna i neometana. U tom kontekstu, vrt Edena može se smatrati prvim hramom – mjestom gdje je božanska prisutnost bila očita i gdje su ljudi mogli slobodno komunicirati s Bogom. Hram nije samo građevina; on je simbol veze između neba i zemlje, između stvoritelja i stvorenja.
U ovoj analogiji, možemo primijetiti kako su elementi stvaranja organizirani na način koji reflektira božanski red. Svaki aspekt prirode, od biljaka do životinja, od vode do tla, imao je svoju svrhu i mjesto u božanskom planu. Kao što hram sadrži različite dijelove i prostorije, tako i svijet stvoreni od Boga uključuje različite sfere života koje su međusobno povezane i koje zajedno čine cjelinu. Ova cjelina je odražavala savršenstvo Božje kreacije.
Osim toga, hram je mjesto gdje se obavljaju rituali i gdje se ljudi okupljaju kako bi štovali Boga. U Edenskom vrtu, Adam i Eva su imali izravan odnos s Bogom, gdje su mogli slobodno razgovarati s njim. Ovaj odnos može se promatrati kao oblik štovanja, gdje su ljudi bili pozvani da uživaju u Božjoj prisutnosti i da uče iz njegove mudrosti. U tom smislu, stvaranje je bilo prostor za obožavanje, gdje su ljudi imali priliku sudjelovati u božanskom životu.
Nažalost, pad čovjeka donio je razdvajanje između Boga i čovjeka. Grijeh je uveo nered u savršeni svijet, a ljudi su izgubili tu blisku povezanost s Božjom prisutnošću. Hram je postao simbol onoga što je izgubljeno; mjesto gdje je nekada bilo moguće susresti Boga sada je postalo nedostižno. U mnogim religijskim tradicijama, hramovi su se gradili kao podsjetnik na tu izgubljenu vezu, kao mjesta gdje se ljudi mogu ponovno približiti Bogu, iako su svjesni da nikada neće moći potpuno obnoviti ono što je izgubljeno.
U novom zavjetnom kontekstu, Isus Krist se prikazuje kao novi hram. On donosi obnovu te veze između Boga i čovjeka. Njegova smrt i uskrsnuće omogućuju ljudima ponovno uspostavljanje veze s Bogom. U tom smislu, stvaranje je ponovno postalo mjesto gdje se božansko i ljudsko susreću, ali na nov način. Kroz Krista, vjernici su pozvani da postanu ‘živi hramovi’, kako bi nosili Božju prisutnost u svijetu.
U konačnici, razmatranje stvaranja kao hrama prije pada otvara nova pitanja o našem mjestu u svijetu i o tome kako možemo ponovno uspostaviti tu izgubljenu vezu. Dok se suočavamo s izazovima modernog života, važno je prisjetiti se tog božanskog reda i ljepote koja je prisutna u stvaranju. Iako smo možda izgubili savršeni odnos s Bogom, pozvani smo da tražimo načine kako ga ponovno uspostaviti, bilo kroz obitelj, zajednicu, ili osobnu duhovnu praksu. U tom nastojanju, stvaranje može ponovno postati prostor za obožavanje i susret s božanskim.
