19. stoljeće predstavlja ključno razdoblje u povijesti Balkana, a posebno za narode koji su se nastanili na prostoru današnje Jugoslavije. Tijekom ovog stoljeća, različiti politički, kulturni i društveni procesi oblikovali su ideje o nacionalnom identitetu i državnosti, koje su kasnije utjecale na formiranje Jugoslavije kao države.
U prvoj polovici 19. stoljeća, Balkan je bio pod vlašću različitih carstava, uključujući Osmansko Carstvo i Habsburšku Monarhiju. Ova carstva su bila suočena s nacionalnim pokretima koji su se razvijali među različitim etničkim grupama. Srbi su prvi započeli svoju borbu za autonomiju i neovisnost, što je kulminiralo Prvim srpskim ustankom 1804. godine. Ovaj ustanak bio je početak borbe za oslobođenje od osmanske vlasti i postavio temelje za razvoj srpskog nacionalnog identiteta.
U isto vrijeme, Hrvati su također počeli razvijati svoje nacionalne ideje. Hrvatska je bila podijeljena između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, a hrvatski intelektualci su radili na promicanju hrvatskog jezika i kulture. Ovaj proces je bio značajan za jačanje hrvatskog nacionalnog identiteta, a također je potaknuo ideje o jedinstvu južnoslavenskih naroda.
U drugoj polovici 19. stoljeća, ideja o južnoslavenskom jedinstvu postala je sve prisutnija. Naime, nakon oslobođenja od Osmanskog Carstva, Srbi i Hrvati počeli su tražiti načine za suradnju i zajedničko djelovanje. To se posebno očitovalo na političkoj razini, gdje su se formirale različite stranke koje su zastupale interese južnoslavenskih naroda. Na primjer, 1867. godine osnovana je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, koja je postala središte kulturnog i znanstvenog rada za sve južnoslavenske narode.
U tom kontekstu, važno je spomenuti i uspon ideje panslavizma, koja je imala značajan utjecaj na južnoslavenske narode. Panslavizam je bio pokret koji je težio jedinstvu svih slavenskih naroda, a posebno onih koji su bili pod vlašću stranih carstava. Ova ideja je bila privlačna mnogim intelektualcima i političarima, koji su vjerovali da bi jedinstvo južnih Slavena moglo pridonijeti stvaranju snažnije političke jedinice.
Međutim, unatoč naporima za suradnjom, među južnoslavenskim narodima su postojili i značajni sukobi. Različite etničke i političke aspiracije često su se sudarale, a tenzije su rasle. Na primjer, u Hrvatskoj su se sukobljavali ideali autonomije i centralizacije, dok su Srbi težili jačanju svoje pozicije unutar monarhije. Ovi unutarnji sukobi otežali su formiranje zajedničke političke platforme.
Na kraju 19. stoljeća, došlo je do značajnih promjena u geopolitičkoj situaciji Europe. Austro-Ugarska je anektirala Bosnu i Hercegovinu 1908. godine, što je dodatno zakompliciralo odnose među južnoslavenskim narodima. Ova aneksija izazvala je veliki otpor među Srbima i Hrvatima, koji su se osjećali ugroženima. Ove tenzije postavile su temelje za daljnje sukobe u 20. stoljeću.
U tom smislu, 19. stoljeće je bilo presudno za razvoj ideja o Jugoslaviji kao političkoj jedinici. Iako su se ideje o jedinstvu i suradnji razvijale, unutarnje napetosti i sukobi između različitih naroda često su onemogućavali ostvarenje tih ideala. Ipak, nasljeđe 19. stoljeća oblikovalo je daljnji tijek povijesti i ideju o jugoslavenskoj državi koja će se kasnije manifestirati nakon Prvog svjetskog rata.
U svakom slučaju, 19. stoljeće ostaje ključna etapa u formiranju identiteta južnoslavenskih naroda i njihovih težnji za državnom neovisnošću i jedinstvom. Ove ideje će se nastaviti razvijati i u 20. stoljeću, kada će konačno doći do stvaranja Kraljevine Jugoslavije 1918. godine, kao rezultat raspada Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva.
