Jugoslavija, nekadašnja socijalistička federacija koja se raspala početkom 1990-ih, imala je jedinstvenu poziciju u svijetu tijekom Hladnog rata. Mnogi povjesničari i analitičari navode da je Jugoslavija bila četvrta vojna sila u svijetu, odmah nakon Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog Saveza i Kine. No, što to točno znači i kako su se ti vojni potencijali manifestirali?
Na početku, važno je razumjeti kontekst u kojem se Jugoslavija razvijala kao vojna sila. Nakon Drugog svjetskog rata, pod vodstvom Josipa Broza Tita, zemlja je izgradila snažnu vojnu infrastrukturu i razvila vlastitu vojnu industriju. Tito je nastojao održati neutralnost između Istoka i Zapada, što je omogućilo Jugoslaviji da razvije vlastite vojne kapacitete bez izravnog utjecaja superpotencija. Tako je Jugoslavija postala članica Pokreta nesvrstanih zemalja, što je dodatno potvrdilo njen status kao neovisne vojne sile.
Jedan od ključnih faktora koji su doprinijeli vojnoj moći Jugoslavije bio je njezin geografski položaj. Smještena na raskrižju Europe i Azije, Jugoslavija je imala stratešku važnost koja je privukla pažnju velikih sila. Njena vojska bila je dobro opremljena i obučena, s velikim brojem vojnika koji su prošli rigorozne vojne obuke. Jugoslavenska narodna armija (JNA) bila je poznata po svojoj organizaciji i taktičkoj fleksibilnosti. U vojnim krugovima, JNA se smatrala jednom od najsposobnijih vojski u Europi.
U razdoblju od 1950-ih do 1980-ih, Jugoslavija je investirala u razvoj svoje vojne industrije, koja je uključivala proizvodnju tenkova, aviona i brodova. Jugoslavenski inženjeri i znanstvenici radili su na razvoju vlastitih vojnih tehnologija, a zemlja je bila u mogućnosti samostalno proizvoditi širok spektar vojne opreme. Ova neovisnost u proizvodnji bila je ključna za održavanje vojne moći, pogotovo u vremenima kada su međunarodni odnosi bili napeti.
Osim toga, Jugoslavija je posjedovala značajnu vojnu infrastrukturu, uključujući vojne baze, skladišta oružja i obučene vojnike. Tijekom Hladnog rata, JNA je sudjelovala u brojnim vojnim vježbama i međunarodnim misijama, što je dodatno povećalo njezinu vidljivost i značaj na svjetskoj vojnoj sceni. Jugoslavija je bila članica raznih međunarodnih organizacija i sudjelovala u vojnim sporazumima, što je dodatno osnažilo njezinu vojnu poziciju.
Iako se često ističe da je Jugoslavija bila četvrta vojna sila, važno je napomenuti da je taj status bio uvjetovan nizom faktora. Naime, Jugoslavija nije bila uključena u direktne vojne sukobe tijekom većine Hladnog rata, što joj je omogućilo da izgradi i održava svoju vojnu moć bez velikih gubitaka. Također, unutarnja stabilnost i jedinstvo među različitim narodima unutar federacije omogućili su JNA da se fokusira na razvoj i obuku, umjesto na suzbijanje unutarnjih sukoba.
Međutim, raspad Jugoslavije početkom 1990-ih označio je kraj tog vojnog statusa. Unutarnji sukobi, etničke napetosti i ratovi koji su uslijedili doveli su do slabljenja vojne moći i raspadanja JNA. Mnogi analitičari tvrde da je tijekom tih sukoba Jugoslavija izgubila ono što ju je nekada činilo vojnom silom, a to su jedinstvo i organizacija. Tako se status „četvrte vojne sile“ brzo pretvorio u sjećanje na prošlost.
U konačnici, pitanje o tome je li Jugoslavija bila četvrta vojna sila, može se promatrati iz različitih perspektiva. Iako je tijekom Hladnog rata imala značajnu vojnu moć i sposobnost, raspad zemlje i unutarnji sukobi doveli su do njenog gubitka. Danas, sjećanje na tu vojnu moć ostaje kao dio složene povijesti ovog prostora, a analize i rasprave o vojnoj snazi Jugoslavije nastavljaju se i u suvremenim vremenima.
