Britanska monarhija je jedan od najstarijih i najprepoznatljivijih oblika vladavine u svijetu. Njena povijest seže unatrag stoljećima, a tijekom tog vremena, monarhija je prolazila kroz različite faze i promjene. Pitanje o tome je li britanska monarhija apsolutistička, odnosno do koje mjere kralj ili kraljica imaju stvarnu vlast, složeno je i zahtijeva dublje razumijevanje britanske političke povijesti.
Apsolutistička monarhija podrazumijeva sustav vladavine u kojem monarh posjeduje neograničenu moć i autoritet, često bez potrebne suglasnosti naroda ili predstavničkih tijela. U takvom sustavu, monarh donosi odluke koje su konačne i ne mogu se osporavati, a vlasti su često centralizirane u rukama jednog pojedinca. Na primjer, Francuska pod Ludvigom XIV. bila je klasičan primjer apsolutističke monarhije, gdje je kralj bio ‘država sam’, a njegov autoritet nije bio podložan kontroli noblusa ili bilo kojeg oblika parlamenta.
Međutim, britanska monarhija se nije uvijek nalazila na tom putu. U 17. stoljeću, Engleska je prošla kroz značajne političke turbulencije, uključujući građanski rat, koji je doveo do smaknuća kralja Charlesa I. i uspostave kratke republike pod Oliverom Cromwellom. Ovaj period pokazao je da monarhija može biti osporavana, a vlast kralja nije bila apsolutna. Nakon povratka monarhije 1660. godine, došlo je do značajnih promjena u načinu na koji je vladavina bila strukturirana.
U 18. i 19. stoljeću, britanska monarhija je postala sve više ograničena ustavnim pravilima i demokratskim procesima. Uvođenjem parlamentarnog sustava, vlast je počela biti podijeljena između monarhije i izabranih predstavnika naroda. Ova transformacija rezultirala je stvaranjem ustavne monarhije, gdje je monarh imao simboličku ulogu, dok je stvarna vlast bila u rukama parlamenta. Danas, kralj ili kraljica djeluju kao ceremonijalne figure, a odluke se donose kroz demokratske procese.
Trenutno, britanska monarhija ne može se smatrati apsolutističkom. Kralj Charles III, koji je preuzeo prijestolje nakon smrti svoje majke Elizabete II, ima određene ovlasti, ali su te ovlasti značajno ograničene ustavnim propisima i pravilima. Na primjer, kralj ne može donijeti zakone bez odobrenja parlamenta, niti može obavljati određene radnje bez savjeta svojih ministara. U tom smislu, monarhija u Ujedinjenom Kraljevstvu više je simbolična i ceremonialna, nego što je to bilo u prošlosti.
Osim toga, monarhija se suočava s brojnim izazovima u modernom dobu. Pitanja poput transparentnosti, odgovornosti i uloge monarhije u društvu postavljaju se sve češće. S obzirom na to da se britanska društvena struktura razvija, postavlja se pitanje hoće li monarhija zadržati svoju relevantnost u budućnosti. Mnogi smatraju da bi monarhija trebala biti ukinuta ili reformirana kako bi se prilagodila suvremenim demokratskim standardima.
U zaključku, britanska monarhija ne može se smatrati apsolutističkom. Umjesto toga, ona je evoluirala u ustavnu monarhiju gdje su ovlasti monarha značajno ograničene i gdje se vlast dijeli s izabranim predstavnicima naroda. Ova transformacija je rezultirala stabilnijim političkim sustavom koji je prilagođen potrebama suvremenog društva. Monarhija, iako simbolična, i dalje igra važnu ulogu u britanskom identitetu i kulturi, ali se suočava s pitanjima koja bi mogla oblikovati njezinu budućnost.
