Prošlo je deset godina otkako smo se prvi put sreli. Sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Bilo je to u ljetnoj večeri, dok je sunce polako zalazilo, a zrak je bio ispunjen mirisom cvijeća i zvukovima smijeha. Naša priča počela je poput svake romantične bajke, ali kako su godine prolazile, postavilo se pitanje: što se događa kada ljubav ostane nepromijenjena, dok se život neprestano mijenja?
Deset godina je dug period, a ja se često pitam kako je moguće da moja ljubav prema njoj nije izblijedjela. U svijetu gdje su veze često prolazne, gdje se ljudi neprestano preispituju o svojim osjećajima i predanosti, moja situacija djeluje kao anahronizam. Volim je i dalje, s istom strašću i snagom kao i prvog dana. No, što to znači za mene? Što to znači za našu budućnost?
Nije da nisam imao prilike. Tijekom ovih godina, imao sam mnoge veze, upoznao sam različite žene, doživio razočaranja i sreću. Ipak, nitko se nije mogao usporediti s njom. Njena prisutnost u mom životu bila je poput svjetionika koji me vodio kroz oluje. Bez obzira na to što se događalo, uvijek sam se vraćao mislima na nju. Čak i kada smo bili udaljeni, kada su nas život i okolnosti odvojili, ona je ostala u mom srcu. Ponekad sam se osjećao kao da sam zarobljen u vremenskoj petlji, dok su svi oko mene kretali naprijed, a ja sam ostao vezan za prošlost.
Jedna od najvažnijih stvari koju sam naučio tijekom ovih godina je vrijednost strpljenja. Ljubav ne mora uvijek biti uzvraćena da bi bila stvarna. Ponekad ljubav koju osjećamo prema nekome može postati dio naše identiteta, oblikovati nas i odrediti naš put. Iako nisam siguran hoće li se ikada dogoditi nešto više između nas, vjerujem da je moja ljubav prema njoj iskrena i čista. Možda nije lako, ali postoji nešto posebno u tome da voliš nekoga bez obzira na okolnosti.
U današnje vrijeme, gdje je sve ubrzano i površno, gdje su veze često vođene interesima ili fizičkom privlačnošću, rijetko se susreće takva duboka povezanost. Moja ljubav prema njoj nije bila vođena samo željom ili potrebom. Ona je bila temeljena na prijateljstvu, uzajamnom poštovanju i razumijevanju. Kada se sjetim naših razgovora, smijeha, pa čak i suza, shvaćam da je to ono što ljubav čini posebnom. To je osjećaj sigurnosti koji dolazi iz dubokog povjerenja i bliskosti.
Svaka veza ima svoje uspone i padove. Iako smo se možda udaljili, uvijek se sjećam trenutaka koje smo dijelili. Sjećam se njezinog osmijeha, načina na koji se smijala, kako je gledala svijet oko sebe. Ti mali trenuci su ono što me drži. Ponekad se pitam kako bi bilo da smo ostali zajedno, kako bi naš život izgledao da smo u istoj fazi. Ali, život je pun nepredvidljivosti, i često nas vodi na neočekivane puteve.
Deset godina je prošlo, a ja se ne mogu oteti osjećaju da je ona još uvijek dio mene. Bez obzira na to gdje se nalazila, ona je ostala u mom srcu. Osjećam da je važno cijeniti prošlost, ali isto tako i gledati prema budućnosti. Možda će se jednog dana naši putevi ponovno ukrstiti, možda ne. U svakom slučaju, moje srce zna istinu. Ljubav je nešto što se ne može lako zaboraviti, a kada se jednom dogodi, ostavlja neizbrisiv trag.
U konačnici, pitam se: je li ispravna odluka voljeti nekoga tako dugo bez očekivanja? Možda je to upravo ono što ljubav jest. Ne odustati, ne zaboraviti, već čuvati uspomene i osjećaje, čak i kada su vremena teška. Deset godina je prošlo, a ja nju i dalje volim. I možda je to najvažnije od svega.
