Kada pomislimo na glazbu, često nam u mislima izbijaju sjećanja na posebne trenutke provedene s voljenim osobama. Jedan od takvih trenutaka za mnoge od nas je i ono posebno vrijeme koje smo proveli s djedovima. U mom slučaju, akordi koje smo zajedno svirali postali su simbol našeg zajedničkog vremena i ljubavi prema glazbi. Ova priča o akordima mog dida i mene nije samo o glazbi, već i o važnosti obiteljskih veza, zajedničkom učenju i nasljeđivanju tradicija.
Moje djetinjstvo bilo je prožeto zvukom gitare mog dida. Sjećam se kako je sjedio na staroj drvenoj klupi u dvorištu, s gitarom u krilu, dok je sunce polako zalazilo. Njegove ruke, iako već umorne od godina, vješto su pratile ritmove koje smo zajedno svirali. U tom trenutku, svaka nota koju je odsvirao bila je kao čarolija koja je ispunjavala zrak oko nas. Nije bilo važno jesmo li svirali klasične hrvatske pjesme, pop hitove ili čak njegove vlastite kompozicije – važno je bilo to zajedništvo koje je glazba donosila.
Učenje sviranja gitare od mog dida nije bilo samo o tehničkim vještinama. Bilo je to putovanje kroz povijest naše obitelji. Svaka pjesma koju smo svirali nosila je priču, uspomenu ili lekciju. Dida mi je često pričao o vremenu kada je on bio mlad, kako je putovao po selima s bendom, svirajući na veselju mještana. Njegove priče su mi omogućile da bolje razumijem ne samo glazbu, već i kulturu i tradiciju koja stoji iza nje.
U svijetu koji se brzo mijenja, gdje se tehnologija često čini kao dominantna snaga, važno je zadržati takve uspomene i vrijednosti. Glazba koju smo svirali zajedno nije bila samo oblik zabave, već način povezivanja, izražavanja i razumijevanja jedni drugih. U današnje vrijeme, kada su mnogi od nas udaljeni od svojih obitelji, važno je prisjetiti se tih jednostavnih trenutaka i naučiti kako ih ponovno stvoriti.
Kako bih sačuvao uspomene na te dane, odlučio sam snimiti neke od pjesama koje smo zajedno svirali. Uzeo sam svoj telefon, postavio ga na stativ i počeo svirati. Osjetio sam da je svaki akord koji sam odsvirao bio kao mali hommage mom didu. Iako je bio daleko, osjećao sam njegovu prisutnost i podršku. Te snimke nisu bile samo za mene, već i za buduće generacije. Želim da moja djeca i unuci znaju koliko je važna tradicija glazbe u našoj obitelji.
Osim što sam snimio pjesme, odlučio sam i pisati o našim zajedničkim trenucima. Kako bih to učinio, počeo sam voditi dnevnik u kojem sam bilježio sve uspomene, priče i lekcije koje sam naučio od mog dida. Ovaj dnevnik postao je moj osobni projekt, ali i način da prenesem našu obiteljsku povijest na mlađe generacije. U njemu se nalaze ne samo glazbeni akordi, već i mudrosti koje je dida dijelio sa mnom tijekom godina.
Na kraju, akordi mog dida i ja nisu samo note na papiru. Oni su simbol ljubavi, zajedništva i tradicije. Oni nas podsjećaju na važnost obiteljskih veza, na ljepotu zajedničkog stvaranja i na snagu glazbe koja nas može povezati. U svijetu punom brzih promjena, važno je zadržati takve uspomene, njegovati ih i prenositi na nove generacije. Na kraju, glazba nije samo umjetnost; ona je način života, način povezivanja s onima koje volimo i način očuvanja naših korijena.
