Dalmatinska kuhinja, uz bok drugim regionalnim kuhinjama Hrvatske, često izaziva rasprave i različita mišljenja. Dok neki smatraju da je ona samo mit, drugi se s njom ponose kao dijelom svoje kulturne baštine. No, što zapravo podrazumijevamo pod pojmom ‘dalmatinska kuhinja’? Je li to skup jela i namirnica koje su specifične za Dalmaciju, ili je to samo nejasna ideja koja se prenosi kroz generacije?
Prvo, potrebno je razjasniti što čini dalmatinsku kuhinju. Tradicionalno, ona se temelji na svježim, lokalnim sastojcima, koji su često plodovi mora, svježe povrće, maslinovo ulje i začinsko bilje. Riba, školjke, masline i rajčice su temeljni sastojci koji se koriste u mnogim jelima. No, ovdje se postavlja pitanje: je li ova kuhinja doista jedinstvena ili je samo varijacija šire mediteranske kuhinje?
Kao i u mnogim drugim dijelovima svijeta, kuhinja se razvija i prilagođava. Dalmatinska kuhinja nije statična; ona se mijenja s vremenom, utjecajem drugih kultura i promjenama u načinu života. Na primjer, u prošlosti je riba bila glavni izvor proteina, no danas se sve više koristi meso, a jela se često pripremaju prema modernim receptima koji ne odražavaju nužno tradicionalnu pripremu.
Osim toga, kako se turizam razvijao u Dalmaciji, tako su se i recepti modificirali kako bi zadovoljili potrebe stranih posjetitelja. Tako danas možemo pronaći razne verzije tradicionalnih jela koja su prilagođena ukusu turista, što dodatno zakomplicira pojam ‘dalmatinska kuhinja’. Što je zapravo izvorno, a što je rezultat turističke potražnje?
Drugi aspekt koji treba razmotriti je ideja o identitetu. Mnogi Dalmati smatraju da su njihova jela i način pripreme hrane jedinstveni, no to je često subjektivno. Svaki grad, pa čak i svako malo mjesto, može imati svoje specifične recepte, a razlike u pripremi jela mogu varirati od obitelji do obitelji. Kako onda definirati dalmatinsku kuhinju kao jedinstvenu cjelinu? Možda je bolje gledati na nju kao na mozaik raznih utjecaja koji se stapaju u nešto novo.
U tom kontekstu, možemo se zapitati je li dalmatinska kuhinja zaista nepostojana. Ona se neprestano razvija, a njeni sastojci i tehnike pripreme variraju ovisno o doba godine, dostupnosti namirnica i osobnim preferencijama kuhara. Možda bismo trebali preispitati svoje stavove i umjesto da govorimo o ‘dalmatinskoj kuhinji’ kao o nečemu što je fiksno, trebali bismo je smatrati dinamičnim sustavom koji se mijenja i razvija.
U svjetlu svega ovoga, dolazimo do zaključka da je dalmatinska kuhinja ne samo skup jela, već i odraz kulture, povijesti i načina života ljudi koji je stvaraju. Ona možda ne postoji kao čvrsta kategorija, ali postoji kao ideja koja se razvija i prilagođava. Stoga, sljedeći put kada se suočimo s pitanjem o postojanju dalmatinske kuhinje, trebali bismo se zapitati: nije li svaki zalogaj koji kušamo, svaka priča koju čujemo, dio te kuhinje koja se stalno obnavlja i evoluira?
