Egipatsko računanje vremena predstavlja jedan od najstarijih sustava mjerenja vremena, koji se razvio u drevnom Egiptu, a bio je duboko povezan s prirodnim fenomenima, religijom i svakodnevnim životom. Egipćani su koristili prirodne cikluse, poput kretanja Sunca, Mjeseca i zvijezda, kako bi definirali vrijeme. Ova praksa nije bila samo praktična, već je imala i značajnu simboliku koja je odražavala njihovu kulturu i vjerovanja.
Jedan od ključnih aspekata egipatskog računanja vremena bio je sustav podijeljen na dan i noć. Egipćani su dan podijelili na 12 sati, dok su noć također podijelili na 12 sati. Ova podjela nije bila jednaka kao što je to danas, budući da su dužina sati varirala ovisno o godišnjem dobu. Tijekom ljeta, dani su bili dulji, a sati kraći, dok su zimi dani bili kraći, a sati duži. Takva fleksibilnost u mjerenju vremena odražavala je njihovu povezanost s prirodom i promjenama koje ona donosi.
Osim toga, Egipćani su koristili vodene satove, poznate kao clepsydra, koji su omogućavali mjerenje vremena neovisno o sunčevoj svjetlosti. Ovi satovi su se koristili za određivanje vremena tijekom noći ili u oblačnim danima. Clepsydre su bile izrađene od dva posuda koje su bile spojene cijevima. Kada bi se voda iz jedne posude prelila u drugu, razina vode bi se koristila za mjerenje vremena. Ovaj sustav bio je posebno koristan za svećenike koji su trebali precizno mjeriti vrijeme obreda.
Religija je također igrala ključnu ulogu u egipatskom računanju vremena. Egipćani su vjerovali da su vrijeme i ciklusi života povezani s bogovima. Na primjer, Ra, bog Sunca, bio je centralna figura u njihovu sustavu vjerovanja, a njegov izlazak i zalazak označavali su početak i kraj dana. Ova simbolika vremena bila je važna za ritmove svakodnevnog života, obrede i festivale. Mnogi su egipatski festivali bili vezani uz određene astronomske događaje, kao što su solsticiji i ekvinociji, koji su dodatno naglašavali njihovu povezanost s prirodom.
Tijekom godina, Egipćani su razvili i kalendarski sustav temeljen na lunarnoj i solarnoj godini. Njihov kalendar imao je 12 mjeseci, svaki s 30 dana, uz dodatnih 5 dana koji su se dodavali na kraj godine kako bi se usklađivao s godišnjim ciklusima. Ovi dodatni dani bili su poznati kao ‘neimenovani dani’, a smatrali su se vremenom kada su se odvijali različiti obredi i rituali. Ovaj kalendarski sustav bio je ključan za poljoprivredu, jer je omogućavao Egipćanima da prate godišnja doba i optimalno vrijeme za sjetvu i žetvu.
Egipatsko računanje vremena nije se koristilo samo za svakodnevne aktivnosti; također je imalo važnu ulogu u arhitekturi i građevinarstvu. Mnogi od najpoznatijih egipatskih spomenika, kao što su piramide i hramovi, usklađeni su s astronomskim fenomenima. Na primjer, piramida u Gizi je tako orijentirana da se njezina glavna osi poklapaju s točkama izlaska i zalaska Sunca tijekom solsticija. Ova usklađenost nije bila samo estetska; također je imala duboko simboličko značenje, povezujući vladare s božanstvima i vječnim životom nakon smrti.
U modernom kontekstu, egipatsko računanje vremena i dalje fascinira znanstvenike i povjesničare, koji istražuju kako su drevni Egipćani uspjeli razviti tako složen sustav. Ova znanja ne samo da nam pomažu razumjeti njihovu kulturu, već i načine na koje su se bavili znanosti, tehnologijom i religijom. U današnje vrijeme, iako imamo sofisticirane metode mjerenja vremena, temeljne ideje iz egipatskog sustava ostaju prisutne, podsjećajući nas na važnost prirodnih ciklusa i njihovu povezanost s ljudskim životom.
