Glagoljica je jedno od najstarijih hrvatskih pisama, a njena povijest je fascinantna i kompleksna. Ova jedinstvena abeceda nastala je u 9. stoljeću, točnije oko 863. godine, kada su sveti Ćiril i Metod, braća koja su bila poznata kao apostoli Slavena, došli na prostor današnje Panonske nizine i Balkanskog poluotoka. Njihov je cilj bio širiti kršćanstvo među Slavenima, a za to je bila potrebna i pismenost na slavenskim jezicima.
U vrijeme kada je glagoljica nastajala, većina slavenskih naroda nije imala svoje pismo. Grčki, latinski i aramejski jezici bili su dominantni u pismenosti i književnosti tog vremena. Sveta braća, Ćiril i Metod, shvatili su da će za učinkovito širenje kršćanske vjere i kulture biti potrebno razviti pismo koje bi omogućilo Slavenu da čitaju i pišu na svom jeziku. U tu svrhu, Ćiril je osmislio glagoljicu, pismo koje će postati temelj za slavensku pismenost.
Glagoljica je svojom specifičnom grafijom i oblikom slova bila prilagođena fonetskim potrebama slavenskih jezika. Ovo pismo se razlikuje od latinskog i ćiriličnog pisma, a njegova jedinstvenost leži u činjenici da je kombiniralo elemente grčkog pisma s nekim slovenskim i aramejskim karakterima. Glagoljica se sastoji od 41 slova, a svako slovo ima svoj fonetski izgovor. Tijekom vremena, glagoljica je bila korištena za pisanje različitih vrsta tekstova, uključujući religiozne, povijesne i pravne dokumente.
U razdoblju od 9. do 12. stoljeća, glagoljica je bila najdominantnije pismo među slavenskim narodima, osobito u Hrvatskoj, gdje je postala simbol nacionalnog identiteta i kulturne baštine. Unatoč tome, s vremenom je došlo do promjena. U 12. stoljeću, s dolaskom Latinske crkve i sve jačom dominacijom latinice, glagoljica je počela gubiti svoju važnost. Tijekom 13. i 14. stoljeća, latinica je postala sve popularnija, posebno među pismenima i u administrativnim krugovima.
Unatoč opadanju korištenja, glagoljica nije potpuno nestala. U nekim dijelovima Hrvatske, kao što su Istra i Dalmacija, glagoljica je nastavila biti korištena, posebno u vjerskim tekstovima i liturgiji. U tom razdoblju, glagoljica se razvijala i prilagođavala, a pojavili su se različiti stilovi i varijante. Primjerice, u nekim dokumentima iz 15. stoljeća može se primijetiti utjecaj renesansnog humanizma, što je dovelo do novih oblika i stilova pisanja.
U 19. stoljeću, s buđenjem nacionalne svijesti među Slavenima, glagoljica je ponovno postala predmet interesa. Mnogi intelektualci i kulturni radnici počeli su proučavati i promovirati ovo pismo kao simbol slavenske kulture i identiteta. Danas se glagoljica smatra važnim dijelom hrvatske kulturne baštine. U Hrvatskoj postoje brojne institucije i organizacije koje se bave očuvanjem i promocijom glagoljice, a u školama se podučava kao dio nastave povijesti i jezika.
S obzirom na svoju bogatu povijest i kulturno značenje, glagoljica nije samo pismo, već simbol identiteta i tradicije hrvatskog naroda. Kroz stoljeća, ona je svjedočila o razvoju pismenosti, književnosti i kulture među Slavenima. U današnje vrijeme, glagoljica se često koristi u umjetnosti, književnosti i obrazovanju, čime se nastoji očuvati i prenijeti na buduće generacije.
U zaključku, glagoljica je pismo koje je nastalo u 9. stoljeću kao rezultat potrebe za slavenskom pismenošću. Kroz svoju bogatu povijest, ona je preživjela različite povijesne promjene i izazove, ostavivši neizbrisiv trag u kulturi i identitetu hrvatskog naroda. Osim što je sredstvo komunikacije, glagoljica je simbol otpornosti i kulturne baštine koja se nastavlja prenositi kroz generacije.
