Gwynplaine je lik koji je proizašao iz romana “Čovjek koji se smije” (fr. “L’Homme qui rit”), autora Victora Hugoa, objavljenog 1869. godine. Ova priča o mladom čovjeku s deformiranim licem, zbog kojeg je prisiljen živjeti kao klaun, inspirirala je brojne filmske adaptacije, a najpoznatija među njima je vjerojatno ona iz 1928. godine koju je režirao Paul Leni. No, koliko vjerno film dočarava kompleksnost Gwynplaineovog karaktera i poruku koju je Hugo nastojao prenijeti?
U svom romanu, Hugo istražuje teme ljudske prirode, društvene nepravde i identiteta. Gwynplaine, čije lice nosi trajni osmijeh, simbolizira ironiju ljudske sudbine. Iako je vanjština koja ga odaje klauna, njegova unutarnja borba i emocionalna dubina su ono što ga čini izuzetnim likom. U filmu iz 1928. godine, ovaj kontrast između unutarnje patnje i vanjske prezentacije je prikazan, ali često na pojednostavljen način.
Film “Čovjek koji se smije” je vizualno zapanjujući, sa snažnim filmskim slikama i ekspresivnom glumom, no radnja se u nekim trenucima udaljava od Hugoove složene naracije. Na primjer, dok roman duboko uranja u Gwynplaineovu psihološku borbu i društvene kritike, film se više fokusira na romantičnu priču između Gwynplainea i Dea, mlade žene koja ga voli unatoč njegovoj deformaciji. Ova ljubavna priča, iako snažna, može zamagliti dublje teme koje Hugo istražuje.
Jedan od ključnih elemenata romana je i Gwynplaineova borba protiv društvenih normi i očekivanja. Hugo prikazuje društvo koje se boji onoga što ne razumije i odbacuje one koji su drugačiji. Ova tema je, nažalost, i dalje relevantna u današnjem svijetu, gdje se mnogi ljudi suočavaju s diskriminacijom zbog svog izgleda, seksualne orijentacije ili drugih osobina. Film, iako snažno izražen u svojoj vizualnoj naraciji, ne može uvijek prenijeti tu duboku kritiku društva, ostavljajući gledatelje s pitanjem koliko je doista vjerno prikazano ono što Hugo želi reći.
Osim toga, u filmu se često naglašava element zabave i spektakla koji Gwynplaine predstavlja kao klaun. Njegova sposobnost da nasmije druge, unatoč vlastitom trpljenju, postavlja pitanja o prirodi umjetnosti i njenoj ulozi u društvu. U romanu, Hugo koristi Gwynplainea kao simbol umjetnika koji pati zbog svoje umjetnosti, a film to možda ne uspijeva u potpunosti dočariti. Umjetnici često prolaze kroz bolne iskustve, a njihova sposobnost da stvore ljepotu iz patnje može biti snažna poruka koju film ne uspijeva u potpunosti prenijeti.
Osim toga, filmska adaptacija iz 1928. godine koristi neke stilizirane elemente koji su karakteristični za njemački ekspresionizam, što dodatno naglašava emocionalnu atmosferu priče. Međutim, ova stilizacija može također odvratiti pažnju od suštine priče i likova, čime se gubi dio Hugoove namjere. Dok je film vizualno fascinantan, njegova interpretacija likova i njihovih emocija može ostaviti gledatelje da se pitaju o dubini i kompleksnosti originalnog teksta.
U konačnici, film “Čovjek koji se smije” nudi zanimljiv pogled na Gwynplaineov lik, ali ne uspijeva u potpunosti uhvatiti suštinske poruke koje je Victor Hugo ostavio u svom romanu. Ljubavna priča, društvena kritika i unutarnja borba su elementi koji su duboko ukorijenjeni u naraciji, a koji se, nažalost, gube u filmskoj adaptaciji. Ipak, film ostaje važan dio filmske povijesti i pruža gledateljima priliku da razmisle o temama koje su i dalje relevantne. Bez obzira na to koliko je film vjerno prikazao Gwynplaineov karakter, on ostavlja snažan dojam i potiče na razmišljanje o ljudskoj prirodi i društvenim normama koje nas okružuju.
