Godina 1990. bila je značajna za jugoslavenski nogomet, a posebno za reprezentaciju koja je sudjelovala na Svjetskom prvenstvu u Italiji. Tijekom tog turnira, Jugoslavija je bila na putu da ostvari svoj najbolji rezultat, ali je na kraju doživjela bolan poraz u četvrtfinalu od Argentine, koji je odlučen izvođenjem penala.
Susret se odigrao 10. lipnja 1990. godine u Torinu, a Jugoslavija je ušla u utakmicu s velikim ambicijama. Reprezentacija, pod vodstvom trenera Ivica Osima, bila je sastavljena od nekoliko izvanrednih igrača, uključujući Dejana Savićevića, Dragan Stojkovića i mnoge druge. Njihova igra je bila punokrvna i uzbudljiva, a očekivanja su bila velika.
U prvoj polovini utakmice, Jugoslavija je uspjela dominirati terenom, kontrolirajući posjed lopte i stvarajući nekoliko prilika za postizanje gola. Argentinska ekipa, s legendarnim Diegom Maradonom na čelu, bila je oprezna, ali su se povremeno uspjeli probiti prema vratima jugoslavanske reprezentacije. Iako su obje ekipe imale svoje šanse, prvi dio utakmice završio je bez golova.
Drugi dio donio je veću napetost. Obje momčadi su se trudile pronaći put do mreže. U 77. minuti, Jugoslavija je napokon došla do vodstva golom koji je postigao Stojković. Njegov precizan udarac izvan šesnaesterca odjeknuo je stadionom, a navijači su odahnuli s olakšanjem. No, radost nije dugo trajala. Samo nekoliko minuta kasnije, Argentina se vratila u igru, a Maradona je asistirao Claudio Caniggiu, koji je izjednačio rezultat.
Utakmica je završila rezultatom 1:1 nakon 90 minuta i dodatnih 30 minuta, što je značilo da će se pobjednik morati odrediti izvođenjem penala. Ova situacija bila je izuzetno stresna za obje ekipe, a posebno za igrače Jugoslavije koji su znali da im je ovo prilika za povijesni rezultat.
U izvođenju penala, Jugoslavija je prvi izvela svoj udarac. Nažalost, njihov najbolji izvođač nije uspio pogoditi, a to je postavilo ton za ostatak izvođenja. Argentinci su bili precizni i hladnokrvni, dok su jugoslavenski igrači osjećali pritisak. Na kraju, Argentina je pobijedila s 3:2 nakon izvođenja penala, a Jugoslavija je bila eliminirana iz turnira.
Ova utakmica ostala je u sjećanju mnogih navijača kao jedan od najdramatičnijih trenutaka u povijesti jugoslavenskog nogometa. Poraz na penale bio je težak udarac za ekipu i cijelu zemlju koja je prolazila kroz teške političke i društvene promjene. Mnogi su vjerovali da je Jugoslavija imala potencijal za daljnji napredak na tom prvenstvu, ali sudbina je odlučila drugačije.
U kontekstu današnjih događaja, ova utakmica također odražava kako sport može biti izvor ponosa, ali i boli. Iako su se vremena promijenila, uspomene na taj dramatični susret ostaju vjerne svjedokinje jednog razdoblja koje je oblikovalo nogomet u regiji. Mnogi navijači i danas se prisjećaju tog trenutka, a nogometne rasprave često se vraćaju na uspjehe i neuspjehe iz prošlosti. Za Jugoslaviju, ta utakmica ostala je simbol nade i gubitka, a sjećanje na nju neće nikada izblijedjeti.