Milutin Milanković, jedan od najvažnijih hrvatskih znanstvenika, poznat je po svom radu u meteorologiji i geofizici, a posebno po teoriji o klimatskim promjenama i ciklusima koji utječu na Zemljinu klimu. Njegovo ime često se spominje u kontekstu znanstvenih otkrića koja su oblikovala našu razumijevanje klimatskih promjena, no postavlja se pitanje – je li njegov doprinos znanosti bio dovoljno značajan da bi zaslužio Nobelovu nagradu?
Rođen 28. svibnja 1879. godine u Beogradu, Milanković je studirao na Tehničkom fakultetu u Beču i kasnije se preselio u Hrvatsku, gdje je postao član HAZU (Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti). Njegova najpoznatija teorija, koja se naziva Milankovićevim ciklusima, objašnjava kako promjene u Zemljinoj orbiti i nagibu utječu na dugoročne klimatske promjene, uključujući ledena doba. Ova teorija je revolucionarna jer je povezala astronomske promjene sa Zemljinim klimatskim uvjetima, pružajući objašnjenje za promjene koje su se događale tijekom milijuna godina.
Milankovićev rad nije bio odmah prepoznat. U to vrijeme, mnogi su znanstvenici sumnjali u njegovu teoriju i bilo je potrebno nekoliko desetljeća prije nego što su njegovi radovi dobili priznanje. Danas se Milanković smatra ocem paleoklimatologije, a njegovo istraživanje značajno je doprinijelo razumijevanju klimatskih promjena. Njegove formule i teorije koriste se i danas u proučavanju klimatskih promjena, no postavlja se pitanje zašto nije dobio Nobelovu nagradu.
Nobelova nagrada, ustanovljena 1895. godine, dodjeljuje se u nekoliko kategorija, uključujući fiziku, kemiju, medicinu, literaturu, mir i ekonomiju. Kako bi netko dobio Nobelovu nagradu, njegov rad mora biti ne samo inovativan, već i široko prepoznat i prihvaćen od strane znanstvene zajednice. Iako je Milankovićev doprinos znanosti neupitan, njegov rad u vrijeme kada je bio aktivan nije bio dovoljno prepoznat i cijenjen od strane svojih contemporaries, što je moglo utjecati na njegovu kandidaturu za Nobelovu nagradu.
Osim toga, Nobelova nagrada često nagrađuje radove koji imaju trenutne i neposredne primjene, dok je Milankovićev rad bio više teorijski i dugoročan. Njegove teorije o klimatskim promjenama postale su posebno relevantne tek u posljednjim desetljećima, kada su se počele javljati sve izraženije klimatske promjene i globalno zagrijavanje. Ovaj vremenski razmak između njegovog rada i trenutne važnosti njegovih teorija mogao bi biti razlog zašto nije bio nominiran za Nobelovu nagradu.
Osim što nije dobio Nobelovu nagradu, Milanković je posthumno dobio mnoga priznanja i odlikovanja za svoj rad. Njegovo ime nosi nekoliko institucija i nagrada, a njegovo istraživanje inspirira nove generacije znanstvenika da se bave klimatskim promjenama. Danas, kada se suočavamo s globalnim problemima poput klimatskih promjena, Milankovićev rad postaje sve važniji i relevantniji. Njegove teorije o klimatskim ciklusima pružaju znanstvenicima okvir za razumijevanje složenih interakcija između Zemljinih orbitalnih promjena i klimatskih uvjeta, što je od vitalnog značaja za predviđanje budućih klimatskih promjena.
U konačnici, pitanje o tome je li Milutin Milanković zaslužio Nobelovu nagradu ostaje otvoreno. Njegov doprinos znanosti i razumijevanju klimatskih promjena ne može se osporiti, a njegovo nasljeđe živi kroz radove i istraživanja koja se i dalje provode. Dok je možda izmakao Nobelovoj nagradi za svog života, njegova važnost u znanstvenoj zajednici i utjecaj na naše razumijevanje klimatskih promjena zasigurno ga čine jednim od najvažnijih znanstvenika 20. stoljeća.
