Mononukleoza, poznata i kao “bolest poljupca”, uzrokovana je Epstein-Barr virusom (EBV). Ova bolest najčešće pogađa mlade ljude i adolescente, a karakteriziraju je simptomi poput umora, upale grla, povišene temperature i otečenih limfnih čvorova. No, kako se ova bolest prenosi i koliko je zapravo prenosiva?
Prijenos mononukleoze najčešće se događa putem sline, što je i razlog zašto se često naziva “bolest poljupca”. Osobe koje su zaražene virusom mogu prenijeti virus na druge ljude putem izravnog kontakta, kao što su poljupci, ali i dijeljenjem pribora za jelo, čaša ili drugih predmeta koji dolaze u kontakt sa slinom. Iako se virus može prenijeti i putem drugih tjelesnih tekućina, kao što su krv ili sjemena tekućina, to je mnogo rjeđe.
Jednom kada osoba postane zaražena, virus ostaje u tijelu, često u latentnom stanju, što znači da se ne manifestira uvijek kroz simptome. Osobe koje su preboljele mononukleozu mogu nositi virus i dalje, bez da su svjesne toga. To znači da mogu prenijeti virus na druge, čak i ako nemaju simptome. Ovo je jedan od razloga zašto mononukleoza može biti teška za kontrolu i sprječavanje širenja među mladima.
Simptomi mononukleoze obično se javljaju između 4 do 6 tjedana nakon izlaganja virusu. U nekim slučajevima, simptomi mogu biti blagi i brzo proći, dok u drugim slučajevima mogu biti teži i trajati tjednima ili čak mjesecima. Osobe koje su zaražene trebale bi izbjegavati bliske kontakte s drugima, osobito s onima koji su osjetljivi, kao što su mala djeca i starije osobe, dok su simptomi prisutni.
U prevenciji širenja mononukleoze, važno je pridržavati se osnovnih higijenskih pravila. Često pranje ruku, izbjegavanje dijeljenja osobnih stvari i izbjegavanje bliskog kontakta s osobama koje imaju simptome mononukleoze mogu pomoći u smanjenju rizika od zaraze. Također, važno je educirati mlade ljude o načinu prijenosa virusa, kako bi mogli donijeti informirane odluke o svom ponašanju i kontaktima.
Za dijagnosticiranje mononukleoze, liječnici obično provode fizikalni pregled i preporučuju krvne pretrage. Ove pretrage mogu pomoći u otkrivanju prisutnosti EBV antitijela, što može potvrditi infekciju. U većini slučajeva, mononukleoza se liječi simptomatski. To znači da se liječenje fokusira na ublažavanje simptoma, poput bolova i groznice, dok se tijelo bori protiv infekcije. Odmaranje, unos tekućine i lijekovi protiv bolova često su dovoljni za oporavak.
U rijetkim slučajevima, mononukleoza može uzrokovati ozbiljne komplikacije, kao što su ruptura slezene ili teške infekcije. Ako se pojave ozbiljni simptomi, poput jakih bolova u trbuhu, otežanog disanja ili jake umornosti, hitna medicinska pomoć je neophodna.
U zaključku, mononukleoza je prenosiva bolest koja se najčešće prenosi putem sline. Osobe koje su zaražene virusom trebaju biti svjesne rizika od prijenosa na druge, osobito u razdoblju kada imaju simptome. Edukacija o načinu prijenosa i pravilna higijena ključni su za smanjenje širenja ove bolesti. Iako je mononukleoza obično blaga i prolazi bez ozbiljnih posljedica, važno je pratiti simptome i konzultirati se s liječnikom ako sumnjate na infekciju.