U svijetu moderne književnosti, tema usamljenosti zauzima posebno mjesto. Autorice i autori kroz svoja djela često istražuju duboku i često nepodnošljivu osjećajnost usamljenosti, koja je prisutna u životima mnogih likova. Ova usamljenost nije samo fizička, ona je duboko emocionalna i psihološka, a njezini uzroci su složeni, često povezani s društvenim, političkim i kulturnim kontekstom. U ovom članku istražujemo kako se ta nepodnosljiva usamljenost manifestira u savremenoj književnosti i kako je oblikovana kroz različite narative.
Jedan od najpoznatijih primjera usamljenosti u književnosti je roman „Na Drini ćuprija“ Ive Andrića. Iako se radnja odvija u malom gradu na Drini, likovi su često prikazani kao izolirani i nesposobni povezati se s drugima. Andrić majstorski prikazuje kako povijesni i društveni konteksti mogu utjecati na ljudske sudbine, a usamljenost postaje gotovo sudbina likova, koja ih prati kroz cijeli život. Ova vrsta usamljenosti otvara pitanja o identitetu, pripadnosti i ljudskim odnosima, izazivajući čitatelja da razmisli o vlastitom mjestu u društvu.
Još jedan značajan autor koji se bavi temom usamljenosti je Franz Kafka. U njegovim djelima, poput „Procesa“ i „Preobražaja“, likovi se suočavaju s apsurdnošću svijeta oko sebe, često se osjećajući otuđeno i nesigurno. Kafkina usamljenost je egzistencijalna i duboko prožeta osjećajem besmisla. Njegova djela često istražuju pitanje identiteta i ljudske prirode, a usamljenost se pojavljuje kao neizbježna posljedica suvremenog postojanja. Ovakva perspektiva usamljenosti u Kafkinim djelima oslikava strah od gubitka identiteta u modernom društvu.
U recentnijim djelima, poput romana „Samo da me netko voli“ autorice Marijane Potočnik, usamljenost se prikazuje kroz prizmu suvremenih odnosa i tehnologije. U svijetu u kojem su ljudi povezani na mnogo načina, ali istovremeno i otuđeni, likovi se bore s osjećajem usamljenosti unatoč virtualnim interakcijama. Ova kontradikcija dodatno naglašava kompleksnost ljudskih odnosa u modernom društvu. U ovom kontekstu, usamljenost postaje tema koja se može povezati s osjećajem neispunjenosti i potrage za autentičnim vezama.
Usamljenost nije samo tema, već i emocionalno stanje koje mnogi čitatelji mogu povezati sa vlastitim iskustvima. U doba globalizacije, kada se ljudi često sele i mijenjaju sredinu, osjećaj usamljenosti postaje sve prisutniji. Književnost pruža prostor za istraživanje tih osjećaja, ali i za pronalaženje nade i mogućnosti povezivanja. U djelima kao što su „Knjiga o džungli“ Rudaarda Kiplinga ili „Povratak u Penelope“ Dine Hreščak, usamljenost se prevladava kroz ljubav, prijateljstvo i zajedništvo, nudeći čitateljima utjehu i inspiraciju.
U zaključku, nepodnosljiva usamljenost čovjeka u djelima savremene književnosti predstavlja složenu i višedimenzionalnu temu koja odražava stvarne ljudske emocije i iskustva. Bilo da se radi o Kafkinoj egzistencijalnoj tjeskobi ili Andrićevoj dubokoj povijesnoj refleksiji, ili pak o modernim temama identiteta i povezanosti, književnost ostaje važan alat za istraživanje usamljenosti. Ona nas potiče da razmislimo o vlastitim životima i o tome kako se povezujemo s drugima, te o tome što usamljenost znači u našem modernom svijetu.
