Obnovljiva energija postaje sve važnija tema u suvremenom svijetu, a njezin razvoj u povijesti Jugoslavije često se zanemaruje. Jugoslavija, koja je postojala od 1945. do 1992. godine, bila je specifična po svojoj političkoj i ekonomskoj strukturi, što je utjecalo na razvoj energetskih politika. U ovom članku istražujemo kako je Jugoslavija pristupala obnovljivim izvorima energije, koji su bili njezini prioriteti i izazovi te kakav naslijeđe ostavlja današnjem svijetu.
U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, Jugoslavija je bila usred procesa industrijalizacije. S obzirom na to da su fosilna goriva bila glavni izvor energije, Jugoslavija je bila ovisna o uvozu nafte i ugljena. Ipak, tijekom 70-ih godina, svjetska energetska kriza i rastuće cijene nafte potaknuli su vladu da razmotri alternativne izvore energije. U tom kontekstu, obnovljivi izvori energije, poput hidroenergije, solarne energije i biomase, postali su predmet interesa.
Hidroenergija je bila najrazvijeniji oblik obnovljive energije u Jugoslaviji. Zemlja je imala brojne rijeke koje su pružale potencijal za izgradnju hidroelektrana. Tijekom 50-ih i 60-ih godina, izgrađene su brojne hidroelektrane, poput one na Drini i na Savi, koje su značajno doprinijele opskrbi električnom energijom. Ove hidroelektrane ne samo da su osigurale energiju za industriju i domaćinstva, već su i omogućile razvoj infrastrukture i transporta u regiji. U tom je smislu hidroenergija igrala ključnu ulogu u razvoju jugoslavenskog gospodarstva.
Osim hidroenergije, solarna energija također je počela dobivati na važnosti tijekom 70-ih godina. Jugoslavija je imala povoljne klimatske uvjete za korištenje solarnih panela, ali je razvoj ovog sektora bio sporiji nego što se očekivalo. Glavni izazovi bili su visoki troškovi tehnologije i nedostatak adekvatne infrastrukture. Iako su postojali neki pokušaji implementacije solarnih sustava, poput solarnih kolektora za grijanje vode, masovna primjena nije se dogodila. U tom razdoblju, država nije dovoljno ulagala u istraživanje i razvoj solarnih tehnologija, što je rezultiralo sporim napretkom.
Još jedan važan izvor obnovljive energije u Jugoslaviji bio je biomasa. Tradicionalno, ruralna područja koristila su drvo i druge biljne materijale kao gorivo za grijanje i kuhanje. Tijekom 70-ih godina, prepoznata je potreba za modernizacijom ovog sektora, pa su se razvijali sustavi za iskorištavanje biomase u industrijske svrhe. Iako su postojali neki uspješni projekti, poput proizvodnje bioplina iz stajskog gnoja, opća svijest o održivosti i ekološkim prednostima korištenja biomase bila je slaba, što je usporilo širu primjenu.
Unatoč ovim naporima, Jugoslavija nije uspjela stvoriti održivu strategiju za obnovljive izvore energije. Nakon raspada Jugoslavije 1992. godine, mnoge energetske politike su zamrle, a ratovi su dodatno otežali situaciju. Danas, bivše jugoslavenske republike suočavaju se s izazovima u implementaciji obnovljivih izvora energije, jer se nasljeđe prošlih politika još uvijek osjeća.
U današnjem kontekstu, obnovljiva energija postaje ključna za održivi razvoj. Europske zemlje, uključujući one bivše Jugoslavije, nastoje smanjiti svoju ovisnost o fosilnim gorivima i povećati udio obnovljivih izvora u svojim energetskim miksovima. U tom smislu, iskustva iz prošlosti mogu poslužiti kao lekcija. Potrebno je ulagati u istraživanje i razvoj, kao i poticati suradnju između vlade i privatnog sektora kako bi se postigli održivi ciljevi.
U zaključku, iako je Jugoslavija imala potencijal za razvoj obnovljivih izvora energije, nedostatak dugoročne strategije i ulaganja spriječio je njihovu široku primjenu. Danas, nasljeđe tog razdoblja predstavlja izazov, ali i priliku za izgradnju održive energetske budućnosti u regiji.
