Održiva mobilnost predstavlja koncept koji se sve više ističe u suvremenom društvu, a posebno u kontekstu urbanizacije i klimatskih promjena. Ovaj pristup mobilnosti naglašava potrebu za smanjenjem negativnog utjecaja prometa na okoliš, poboljšanjem kvalitete života te poticanjem korištenja ekološki prihvatljivih načina kretanja. Razgovarajući o održivoj mobilnosti, valja se prisjetiti i nekih povijesnih konteksta, poput Jugoslavije, koja je bila poznata po specifičnom pristupu razvoju infrastrukture i prometnih sustava.
U Jugoslaviji, prometna politika bila je usmjerena na razvoj industrije i omogućavanje brze povezanosti između različitih regija. Tijekom razdoblja socijalizma, fokus je bio na masovnom prometu, što je uključivalo razvoj željezničkog sustava i javnog prijevoza. Iako su se ti sustavi pokazali učinkoviti za svoje vrijeme, s vremenom su postali neodrživi zbog sve veće urbanizacije i povećanja broja osobnih vozila. S obzirom na to, održiva mobilnost postaje ključno pitanje koje zahtijeva promišljanje i adaptaciju prema novim okolnostima.
U današnjem kontekstu, održiva mobilnost u bivšim jugoslavenskim republikama postavlja se kao izazov koji traži inovativna rješenja. U mnogim gradovima, prometna infrastruktura nije dovoljno razvijena za potporu održivim načinima prijevoza poput biciklizma i pješačenja. Osim toga, sve veći broj automobila na ulicama dovodi do zagušenja, povećanih emisija CO2 i loše kvalitete zraka. U tom smislu, potrebno je promijeniti paradigmu razmišljanja o mobilnosti i razviti strategije koje će poticati korištenje javnog prijevoza, bicikala i alternativnih oblika prijevoza.
Jedna od ključnih komponenti održive mobilnosti je ulaganje u infrastrukturu. To uključuje izgradnju biciklističkih staza, proširenje mreže javnog prijevoza, kao i unapređenje postojećih sustava. Ulaganjem u održive oblike mobilnosti, gradovi mogu smanjiti prometne gužve i poboljšati kvalitetu života svojih građana. Primjeri iz inozemstva, poput Kopenhagena, pokazuju kako ulaganje u biciklističku infrastrukturu može rezultirati dramatičnim porastom broja biciklista i smanjenjem korištenja automobila. S obzirom na to, bivše jugoslavenske republike mogu učiti iz tih primjera i primijeniti slične strategije u svojim gradovima.
Pored toga, obrazovanje i svijest o održivoj mobilnosti također igraju ključnu ulogu. Građani trebaju biti informirani o prednostima korištenja javnog prijevoza, bicikala i drugih ekološki prihvatljivih načina kretanja. Kampanje podizanja svijesti mogu potaknuti ljude da preispitaju svoje navike i izaberu održivije opcije. U tom smislu, suradnja između lokalnih vlasti, nevladinih organizacija i zajednica može dovesti do pozitivnih promjena.
Osim toga, integracija novih tehnologija može značajno doprinijeti razvoju održive mobilnosti. Digitalne platforme za dijeljenje vožnje, pametni javni prijevoz i aplikacije za planiranje putovanja mogu olakšati korištenje javnog prijevoza i smanjiti potrebu za osobnim vozilima. Ulaganje u električna vozila također predstavlja važan korak prema smanjenju emisija i poboljšanju kvalitete zraka. Međutim, važno je osigurati adekvatnu infrastrukturu za punjenje električnih vozila kako bi se potaknulo njihovo korištenje.
U konačnici, održiva mobilnost u bivšim jugoslavenskim republikama nije samo pitanje infrastrukture, već i promjene načina razmišljanja i ponašanja građana. Potrebno je stvoriti uvjete koji će poticati održive oblike kretanja, kao i razvijati infrastrukturu koja će podržati te promjene. Bez sumnje, izazovi su veliki, ali s pravim pristupom i suradnjom između različitih dionika, održiva mobilnost može postati realnost. Održiva mobilnost nije samo cilj, već i nužnost za zdraviju i ekološki prihvatljiviju budućnost.
