U današnje vrijeme, kada se tehnologija rapidno razvija, a društvene i ekonomske strukture stalno preoblikuju, pojam ‘tehno feudalizam’ postaje sve aktualniji. Ovaj termin, koji je popularizirao grčki ekonomist Janis Varufakis, odnosi se na novu vrstu ekonomske i društvene organizacije koja se pojavljuje kao rezultat digitalizacije i dominacije tehnoloških divova. Varufakis ističe kako se moderni kapitalizam transformira u sustav koji nalikuje feudalizmu, ali unutar digitalnog okvira.
U tradicionalnom feudalizmu, moć je bila koncentrirana u rukama nekolicine plemića koji su vladali nad velikim dijelovima zemlje. Radnici su bili vezani za zemlju i morali su raditi za plemiće u zamjenu za zaštitu i pristup resursima. S druge strane, u tehno feudalizmu, moć je koncentrirana u rukama tehnoloških kompanija kao što su Google, Facebook i Amazon, koje kontroliraju podatke i digitalne resurse, a radnici su često prekarni, bez stalnog zaposlenja i socijalnih prava.
Varufakis naglašava kako je ovaj novi oblik feudalizma rezultat nekoliko ključnih čimbenika. Prvo, digitalizacija je omogućila stvaranje ogromnih bazena podataka koji se koriste za optimizaciju profita, ali i za manipulaciju potrošačima. Tehnološke kompanije prikupljaju podatke o navikama i potrebama korisnika, a zatim koriste te informacije kako bi ciljali svoje proizvode i usluge. Ova praksa stvara novu vrstu ovisnosti, gdje su korisnici prisiljeni prihvatiti uvjete koje nameću ove kompanije.
Drugo, umjetna inteligencija i automatizacija dovode do smanjenja broja radnih mjesta u tradicionalnim sektorima, dok istovremeno stvaraju nova radna mjesta koja su često slabo plaćena i nesigurna. Radnici se nalaze u situaciji gdje moraju prihvatiti uvjete koje postavljaju tehnološki giganti, što dodatno produbljuje nejednakosti u društvu.
Treće, Varufakis ukazuje na problem nedostatka regulative u tehnološkom sektoru. Dok su tradicionalne industrije bile podložne strogim pravilima i zakonima, tehnološke kompanije često djeluju izvan okvira postojećih zakona. To im omogućuje da zadrže monopol na tržištu i dodatno povećaju svoju moć. U takvom okruženju, radnici nemaju adekvatnu zaštitu, a korisnici su često bez prava na privatnost i sigurnost svojih podataka.
Jedan od ključnih elemenata tehno feudalizma je i način na koji se profit dijeli. Dok su se u tradicionalnom kapitalizmu profiti dijelili između investitora, radnika i potrošača, u tehno feudalizmu, većina profita ostaje u rukama nekoliko tehnoloških divova. Ova koncentracija bogatstva dovodi do povećanja socijalne nejednakosti i stvaranja društvenih napetosti. Varufakis upozorava da bi ovo moglo dovesti do ozbiljnih posljedica, uključujući političku nestabilnost i društvene nemire.
Kako bismo se suprotstavili ovom trendu, Varufakis predlaže niz mjera. Prvo, potrebno je uspostaviti strože regulative koje će kontrolirati rad tehnoloških kompanija i zaštititi prava radnika i potrošača. Također, važno je razviti sustave koji će omogućiti ravnomjerniju distribuciju bogatstva, kao što su progresivni porezi na bogatstvo i automatski mehanizmi za redistribuciju profita. Na kraju, potrebno je educirati radnike o njihovim pravima i mogućnostima, kako bi se mogli aktivno uključiti u proces donošenja odluka i osigurati sebi bolje uvjete rada.
U zaključku, tehno feudalizam predstavlja ozbiljan izazov za modernu ekonomiju i društvo. Kroz prizmu Janisa Varufakisa, možemo vidjeti kako se stari obrasci moći ponovo pojavljuju u novom obliku. Kako bi se izbjegla daljnja erozija radničkih prava i socijalne pravde, neophodno je da se društvo aktivno uključi u borbu protiv ovih nejednakosti i osigura pravedniji i održiviji ekonomski sustav.