Energetska tranzicija predstavlja jedan od najvažnijih izazova s kojima se suočavaju zemlje diljem svijeta, a Jugoslavija, kao bivša socijalistička federacija, nije izuzetak. Tijekom svoje povijesti, Jugoslavija je bila ovisna o fosilnim gorivima, posebno o ugljenu i nafti, koja je predstavljala osnovu njenog energetskog sustava. S obzirom na globalne klimatske promjene, potrebu za smanjenjem emisije stakleničkih plinova i prelazak na održivije izvore energije, energetska tranzicija u bivšim jugoslavenskim republikama postaje nužna i hitna.
Prvi korak ka energetskoj tranziciji je razumijevanje postojećih energetskih resursa. U Jugoslaviji su se, uz fosilna goriva, koristili i obnovljivi izvori energije, no njihova upotreba nikada nije bila na razini koja bi mogla značajno utjecati na smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima. Nakon raspada Jugoslavije, svaka od novih država suočila se s vlastitim izazovima vezanim uz energetsku infrastrukturu, investicije i tehnologije. Hrvatska, Srbija, Slovenija i ostale republike imaju različite resurse i pristupe energetskoj politici, što dodatno komplicira proces tranzicije.
U Hrvatskoj, na primjer, energija iz obnovljivih izvora, kao što su solarna i vjetroelektrična energija, u posljednjih je nekoliko godina u porastu. Vlada je postavila ambiciozne ciljeve za smanjenje emisija CO2 i povećanje udjela obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji energije. Prema nekim procjenama, Hrvatska bi mogla do 2030. godine povećati udio obnovljivih izvora energije na 50% ukupne potrošnje, što bi značilo značajan korak prema održivoj energetskoj budućnosti.
Međutim, izazovi su brojni. Strukturne reforme, potrebne za modernizaciju energetske infrastrukture, zahtijevaju velika ulaganja. Za obnovu i izgradnju novih postrojenja potrebna su sredstva koja često nadmašuju mogućnosti domaćih investitora. Stoga je suradnja s Europskom unijom i međunarodnim financijskim institucijama ključna za uspjeh energetske tranzicije. EU je već pokrenula brojne inicijative i projekte u regiji, nudeći financijsku pomoć i stručnu podršku za razvoj održivih energetskih projekata.
U Srbiji, situacija je slična, ali s dodatnim poteškoćama. Zemlja je i dalje jako ovisna o ugljenu, a elektrane na ugalj čine najveći dio proizvodnje električne energije. Iako su postojali pokušaji diversifikacije izvora energije, poput izgradnje vjetroelektrana, potrebno je više ambicioznih koraka kako bi se smanjila emisija CO2 i povećala energetska učinkovitost. Srbija se također suočava s pitanjem modernizacije postojećih energetskih postrojenja, koja su često zastarjela i neefikasna.
Slovenija, koja se može pohvaliti relativno visokom razinom korištenja obnovljivih izvora energije, također se suočava s izazovima. Iako je zemlja postavila ambiciozne ciljeve za smanjenje emisija, implementacija tih ciljeva često nailazi na prepreke u obliku birokratskih prepreka i nedostatka javne podrške za neke projekte. Unatoč tome, Slovenija je primjer kako se može uspješno kombinirati korištenje obnovljivih izvora s održivim razvojem.
Osim tehničkih i ekonomskih izazova, energetska tranzicija također zahtijeva promjenu svijesti među građanima. Edukacija o važnosti održivih izvora energije i energetske učinkovitosti ključna je za poticanje promjena u društvenom ponašanju. Mediji, nevladine organizacije i obrazovne institucije trebaju igrati aktivnu ulogu u širenju znanja i podizanju svijesti o važnosti energetske tranzicije.
U zaključku, energetska tranzicija bivših jugoslavenskih republika predstavlja kompleksan proces koji zahtijeva zajednički trud, inovacije i ulaganja. Iako su izazovi veliki, prilike za razvoj održivog energetskog sustava postoje. Razvoj obnovljivih izvora energije, poboljšanje energetske učinkovitosti i jačanje regionalne suradnje ključni su koraci prema održivoj energetskoj budućnosti. Uz pravu strategiju i suradnju, bivše jugoslavenske republike mogu postati primjer uspješne energetske tranzicije.
