Hrvatska kultura u ranom srednjem vijeku predstavlja značajan dio povijesnog nasljeđa koje oblikuje identitet današnje Hrvatske. Ovaj period, koji obuhvaća otprilike od 7. do 12. stoljeća, bio je obilježen brojnim promjenama, kako političkim, tako i kulturnim, a utjecaji su dolazili iz različitih smjerova, uključujući Bizant, Latinsku Europu, te susjedne slavenske narode.
U to vrijeme, područje današnje Hrvatske bilo je rastrgano između različitih vlasti i kulturnih utjecaja. S dolaskom Hrvata na ovo područje, došlo je do formiranja prvih političkih zajednica, a s njima i do stvaranja kulturnih obilježja koja su se počela razvijati. U ranom srednjem vijeku, ključnu ulogu u oblikovanju kulture imala je religija. Kršćanstvo, koje je postalo dominantna vjera, donijelo je sa sobom nove običaje, vrijednosti, te umjetničke izraze. Uvođenje kršćanstva također je značilo i dolazak novih obrazovnih institucija, poput samostana, koje su postale središta znanja i kulture.
U ranom srednjem vijeku, hrvatski su se vladari trudili održati neovisnost i vlastitu identitet, što se očitovalo i u kulturnim manifestacijama. Hrvatska je bila pod utjecajem različitih europskih kulturnih krugova, a najistaknutiji su bili bizantski i latinski. Ova dva utjecaja su se često ispreplitala, stvarajući jedinstveni spoj koji je obogatio lokalnu kulturu. Primjerice, razvoj glagoljice, najstarijeg poznatog hrvatskog pisma, bio je izravno povezan s kršćanskim misionarima koji su dolazili na hrvatska tla. Glagoljica je bila sredstvo za širenje pismenosti i obrazovanja, a također je omogućila očuvanje hrvatskog jezika i kulture.
Osim pisma, umjetnost u ranom srednjem vijeku također je bila pod snažnim utjecajem religije. Crkve i katedrale, koje su se gradile u tom razdoblju, obogaćene su prekrasnim freskama i mozaicima koji su prikazivali biblijske scene. Ovi umjetnički radovi nisu bili samo estetski, već su imali i edukativnu funkciju, pomažući vjernicima u razumijevanju vjerskih priča i načela. Na primjer, crkva sv. Donata u Zadru, koja datira iz 9. stoljeća, jedan je od najpoznatijih primjera ranosrednjovjekovne arhitekture u Hrvatskoj. Ova građevina, sa svojom jedinstvenom rotundom, simbolizira moć i značaj crkve u društvenom životu tog vremena.
U tom su razdoblju također cvjetali usmeni predaji i narodne priče, koje su se prenosile s generacije na generaciju. Ove priče često su uključivale elemente mitologije i folklora, a odražavale su život, običaje i vjerovanja ljudi toga doba. Uloga narodnih pjesnika bila je iznimno važna, jer su oni bili čuvari i prenositelji kulturnog nasljeđa. Njihova djela doprinijela su oblikovanju identiteta naroda i očuvanju tradicija.
Unatoč turbulentnim vremenima i vanjskim prijetnjama, hrvatska kultura u ranom srednjem vijeku uspjela je opstati i razvijati se. Ova kultura bila je karakterizirana sintezom različitih utjecaja, ali je istovremeno zadržala svoju autentičnost. Kroz umjetnost, religiju, jezik i narodnu tradiciju, oblikovao se identitet koji je imao dugotrajan utjecaj na buduće generacije.
Na kraju, možemo reći da je razdoblje ranog srednjeg vijeka u Hrvatskoj bilo ključno za formiranje kulturnog identiteta. Sve što je stvoreno u tom razdoblju, od umjetničkih djela do jezika i običaja, ostavilo je dubok trag na hrvatsku kulturu koja se nastavila razvijati kroz stoljeća. Danas, nasljeđe tog vremena možemo vidjeti u mnogim aspektima hrvatskog društva, od jezika do umjetnosti, a ono predstavlja temelj na kojem je izgrađena moderna hrvatska kultura.
