Fizijatrija je grana medicine koja se bavi rehabilitacijom i liječenjem pacijenata koji imaju poteškoće s pokretom, bolovima ili su prošli kroz operacije. Kada pomislim na fizijatriju, prvo na što pomislim je moja mama. Ona je fizijatrica s dugogodišnjim iskustvom i njezina strast prema ovom zanimanju oblikovala je ne samo njezin život, već i život svih nas u obitelji.
Od malih nogu, uvijek sam bila svjesna koliko je važan rad moje mame. Dok su se njezini kolege liječili u uredima ili operacijskim salama, ona je provodila sate u fizioterapijama s pacijentima, pomažući im da se vrate na noge. Gledajući je kako radi, naučila sam mnogo o empatiji, strpljenju i važnosti fizičkog zdravlja. Svakog dana, mama je dolazila kući s novim pričama o pacijentima koje je srela. Neki su bili mladi sportaši koji su se oporavljali od ozljeda, dok su drugi bili stariji ljudi koji su se borili s posljedicama starenja. Bez obzira na dob ili stanje, mama je prema svakom pacijentu pristupala s istom razinom pažnje i suosjećanja.
Jedan od najzanimljivijih aspekata njezinog posla bio je rad s djecom. Često bi me vodila sa sobom u kliniku, gdje sam mogla vidjeti kako se mali pacijenti igraju i smiju dok prolaze kroz rehabilitacijske vježbe. Mama je znala učiniti fizioterapiju zabavnom, koristeći igre i aktivnosti kako bi motivirala djecu. Ova iskustva su mi pomogla shvatiti koliko je važno imati podršku i ljubaznost u teškim trenucima. Sjećam se jednog malog dječaka koji je imao teškoće s hodanjem, a mama mu je pomogla da se osjeća sigurno i sretnije kroz igru. Njegov osmijeh bio je neprocjenjiv, a ja sam bila ponosna što sam mogla biti dio tog procesa.
Kao što sam odrasla, shvatila sam da mama nije samo moja majka, već i žena koja se bori za pravdu i jednakost u zdravstvu. Kroz njezin rad, postala sam svjesna mnogih izazova s kojima se suočavaju pacijenti, kao što su nedostatak sredstava, dugotrajna čekanja na terapije i nerazumijevanje njihovih potreba. Mama je uvijek bila glas onih koji nisu mogli govoriti, zagovarajući bolje uvjete za liječenje i rehabilitaciju. Učila me je kako je važno boriti se za ono što je ispravno i kako svaka osoba zaslužuje kvalitetnu zdravstvenu skrb.
Kada sam odlučila studirati medicinu, mama je bila moja najveća podrška. Njezina strast prema fizijatriji inspirirala me da se usredotočim na rehabilitaciju, a ja sam bila odlučna slijediti njezin put. Tijekom studija, često sam se vraćala kući s pitanjima i dilemama, a mama je uvijek imala odgovor ili me usmjeravala prema pravom putu. Ponekad smo zajedno gledale videe o fizioterapijskim tehnikama ili raspravljale o najnovijim istraživanjima u fizijatriji. Ova zajednička iskustva učinila su nas još bližima i omogućila mi da bolje razumijem njezin rad.
Danas, kada gledam svoju mamu, vidim ženu koja je predana svojoj misiji i koja neprestano uči i raste u svom području. I dalje se bori za svoje pacijente, pomažući im da se oporave i ponovno pronađu radost u životu. Osim toga, ona je i izvrsna majka koja uvijek pronalazi vremena za mene i moju obitelj, unatoč svojim obvezama. Često se prisjetim onih dana kada sam kao dijete promatrala njezin rad i sada, kao buduća liječnica, shvaćam koliko je važno imati takvog uzora.
Na kraju, mama fizijatrica nije samo moja mama, već i moj najveći uzor i inspiracija. Njezina strast prema pomaganju drugima i predanost poslu oblikovali su ne samo moj život, već i živote mnogih drugih. Osjećam se privilegiranom što imam priliku učiti od nje i nastaviti njezin rad u svijetu medicine.
