Razvoj hrvatskog jezika od 16. do 19. stoljeća predstavlja jedan od najvažnijih perioda u oblikovanju hrvatskog nacionalnog identiteta. Tijekom ovog razdoblja, hrvatski jezik prolazi kroz značajne promjene koje su utjecale na njegovu normu, leksik i sintaksu, ali i na literarnu produkciju koja je obogaćivala kulturni život Hrvata.
U 16. stoljeću, hrvatski jezik počinje se oblikovati kao književni jezik, a značajnu ulogu u tome igraju humanizam i renesansa. Pojava prvih hrvatskih knjiga, kao što je Bašćanska ploča iz 1100. godine, i Hrvatska gramatika koja je objavljena 1604. godine od strane opatije Mavra Vetranovića, označava početak normiranja jezika. Vetranović je postavio temelje hrvatske gramatike, a njegov rad potaknuo je i druge autore da se bave pitanjem jezika i njegove standardizacije.
U 17. stoljeću, hrvatski jezik postaje sve prisutniji u književnosti, a značajnu ulogu imaju i radovi fra Andrije Kačića Miošića. Njegova djela, poput Razgovora ugodnoga naroda, svjedoče o bogatstvu i raznolikosti hrvatskog jezika. Ovaj period obilježen je i sukobom između latinskog jezika, koji je dominirao u znanosti i literaturi, i narodnog jezika koji je počeo stjecati sve veću popularnost među običnim ljudima. Kačić je svojim djelima pridonio promociji hrvatskog jezika, ističući njegovu ljepotu i izražajnost.
Osim toga, 18. stoljeće donosi i utjecaj prosvjetiteljstva, koje potiče razmišljanje o jeziku kao sredstvu komunikacije i obrazovanja. Ovaj period obilježen je radom jezikoslovaca poput Ivana Gundulića i Petra Zoranića, koji su istraživali mogućnosti hrvatskog jezika i njegovu primjenu u različitim književnim vrstama. Njihova djela također su pridonijela jačanju hrvatskog jezika kao književnog jezika, što je bilo posebno važno u kontekstu borbe za nacionalni identitet.
U 19. stoljeću, hrvatski jezik doživljava svojevrstan preporod, koji je bio snažno povezan s nacionalnim pokretima. U ovom periodu, značajnu ulogu igraju Jezikoslovna društva i pokreti za standardizaciju jezika. Radovi lingvista poput Ljudevita Gaja i Marka Marulića, koji su se zalagali za jedinstveni hrvatski jezik, pridonijeli su usvajanju i širenju normi hrvatskog jezika. Gaj je bio ključna figura u standardizaciji jezika, a njegov rad na pravopisu i gramatici postavio je temelje za daljnji razvoj jezika.
Osim normiranja jezika, 19. stoljeće je također obilježeno razvojem književnosti na hrvatskom jeziku. Pjesnici i prozaici, poput Petar Preradovića, Ivana Mažuranića i August Šenoe, stvaraju djela koja su duboko ukorijenjena u hrvatskoj tradiciji i kulturi. Njihova djela ne samo da su obogatila hrvatsku književnost, već su i doprinijela jačanju nacionalnog identiteta i ponosa. Ova književna ostvarenja postala su simbolom borbe za očuvanje jezika i kulture, a njihova popularnost pridonijela je širenju hrvatskog jezika među različitim slojevima društva.
Zaključno, razvoj hrvatskog jezika od 16. do 19. stoljeća predstavlja kompleksan proces koji je bio uvjetovan društvenim, kulturnim i političkim okolnostima. Ovaj period obilježen je naporima pojedinaca i grupa koje su se borile za očuvanje i promociju hrvatskog jezika kao sredstva komunikacije i izražavanja nacionalnog identiteta. Svi ovi procesi i promjene utjecali su na oblikovanje hrvatskog jezika kakvog poznajemo danas, a njegovo bogatstvo i raznolikost i dalje ostaju važan dio naše kulturne baštine.