Hrvatski film u 21. stoljeću doživljava značajne promjene i transformacije, koje reflektiraju šire društvene, kulturne i političke kontekste. Ovaj period obilježen je novim pristupima u produkciji, distribuciji i recepciji filmskih djela. Sa ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine, hrvatski film postaje dio šireg europskog filmskog tržišta, što otvara nove mogućnosti, ali i izazove za domaće filmske stvaratelje.
Jedan od ključnih aspekata razvoja hrvatskog filma u ovom stoljeću je povećana dostupnost sredstava za produkciju. Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) igra vitalnu ulogu u financiranju filmskih projekata, potičući kreativnost i inovacije. Osim toga, sve više hrvatskih filmaša koristi crowdfunding platforme za prikupljanje sredstava, što omogućava stvaranje filmova izvan tradicionalnih okvira.
U ovom periodu, hrvatski film pokazuje tendenciju prema temama koje istražuju identitet, nacionalne i osobne traume, kao i svakodnevne životne situacije. Filmovi poput ‘Ničija zemlja’ i ‘Tko je još vidio Tigra?’ postavljaju pitanja o ratu, gubitku i potrazi za smislom u suvremenom svijetu. Ove teme često su prožete elementima humora, ironije i kritike društva, što čini hrvatski film prepoznatljivim i relevantnim na međunarodnoj sceni.
Osim tematike, promjene su vidljive i u stilu i formi. Mnogi suvremeni hrvatski redatelji poput Dalibora Matanića, Vinka Brešana i Ivana Gorana Viteza eksperimentiraju s različitim žanrovima, od drame do komedije, te često spajaju elemente dokumentarnog i fikcionalnog filma. Ovaj pristup omogućava stvaranje filmskih djela koja su slojevita i kompleksna, ali i pristupačna široj publici.
Distribucija hrvatskog filma također se mijenja. S porastom digitalnih platformi i streaming servisa, hrvatski filmovi dobivaju novu priliku za distribuciju izvan granica Hrvatske. Filmovi se sve više prikazuju na međunarodnim festivalima, što pridonosi njihovoj vidljivosti i prepoznatljivosti. Festivalski krugovi, poput Pulskog filmskog festivala, postaju važne platforme za promociju novih radova i umrežavanje filmaša.
Međutim, unatoč pozitivnim trendovima, hrvatski film se suočava s brojnim izazovima. Jedan od njih je financijska održivost. Iako postoje različiti izvori financiranja, mnogi filmovi i dalje ne uspijevaju pokriti troškove produkcije, što dovodi do problema s dugovima i nesigurnosti za redatelje i producente. Osim toga, tržište za hrvatski film unutar zemlje ostaje relativno malo, a distribucija u kinima često je ograničena.
Hrvatski film također se suočava s izazovima u privlačenju mlađe publike. Dok su starije generacije privržene domaćim filmovima, mlađi gledatelji često preferiraju strane produkcije. U cilju rješavanja ovog problema, neki redatelji i producenti pokušavaju prilagoditi svoje filmove mlađim gledateljima, koristeći moderne teme, stilove i tehnologije.
Unatoč tim izazovima, hrvatski film u 21. stoljeću pokazuje nevjerojatnu otpornost i kreativnost. Redatelji i scenaristi nastavljaju stvarati djela koja ne samo da reflektiraju hrvatsku kulturu i društvo, već i doprinose globalnom filmskom jeziku. S obzirom na sve ove promjene, možemo reći da hrvatski film ulazi u novo doba, gdje se tradicija susreće s inovacijama, a lokalne priče pronalaze svoje mjesto na svjetskoj filmskoj sceni.