Teheranska konferencija, održana od 28. studenog do 1. prosinca 1943. godine, bila je ključni sastanak vođa Saveznika tijekom Drugog svjetskog rata. Ova konferencija, koja je okupila najvažnije vođe tadašnjih saveznika – američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta, britanskog premijera Winstona Churchilla i vođu Sovjetskog Saveza Josifa Staljina, imala je za cilj koordinaciju vojnih strategija i planiranje daljnjih koraka u borbi protiv osovinskih snaga. Odluke donesene na ovoj konferenciji imale su dugoročne posljedice za poslijeratni svijet.
Jedna od najznačajnijih odluka donesena na Teheranskoj konferenciji bila je dogovor o otvaranju druge fronte u Europi. Roosevelt i Churchill su se obvezali na pokretanje invazije na zapadnu Europu, koja je kasnije postala poznata kao D-Day ili Operacija Overlord. Ova odluka bila je od suštinske važnosti za oslobađanje Europe od nacističke okupacije. Staljin je već dugo vremena tražio otvaranje druge fronte kako bi smanjio pritisak na sovjetske snage koje su se borile na Istočnom frontu, gdje su pretrpjeli velike gubitke.
Osim vojnog planiranja, Teheranska konferencija se također bavila pitanjem poslijeratnog uređenja Europe. Vođe su se dogovorili da će Njemačka nakon rata biti podijeljena u nekoliko okupacijskih zona, što će postaviti temelje za kasniju podjelu Njemačke na Istočnu i Zapadnu. Ova podjela nije bila samo geografska, već je odražavala i ideološke razlike koje su se pojavile između Zapada i Sovjetskog Saveza, što će kasnije dovesti do Hladnog rata.
Još jedna važna odluka na ovoj konferenciji bila je dogovor o stvaranju Organizacije ujedinjenih naroda (OUN) kao nasljednice Lige naroda. Ova nova međunarodna organizacija trebala je igrati ključnu ulogu u održavanju mira i sigurnosti u poslijeratnom svijetu. Vođe su se složili da je potrebno stvoriti mehanizme koji će spriječiti buduće sukobe i osigurati suradnju među državama.
Teheranska konferencija također je bila značajna zbog dogovora o pomoći oslobođenim zemljama. Saveznici su se obvezali pružiti pomoć zemljama koje su bile pod okupacijom osovinskih sila, kako bi im pomogli u obnovi i stabilizaciji nakon rata. Ovaj aspekt konferencije naglašava važnost međunarodne suradnje u poslijeratnom razdoblju.
Nakon Teheranske konferencije, održane su i druge važne konferencije među Saveznicima, poput Jalte i Potsdama, koje su dodatno razradile planove za poslijeratni svijet. No, odluke donesene u Teheranu bile su temelj za daljnje korake i usmjeravanje političke dinamike u Europi i svijetu. Ova konferencija je označila prekretnicu u ratu, jer su vođe Saveznika konačno uspjeli postići konsenzus o ključnim pitanjima koja će oblikovati budućnost.
U zaključku, Teheranska konferencija nije bila samo vojni sastanak, već je bila i platforma za raspravu o poslijeratnom svijetu. Odluke koje su tamo donesene utjecale su na oblikovanje međunarodnih odnosa i politike u desetljećima koja su uslijedila. Pitanja poput otvaranja druge fronte, podjele Njemačke, stvaranja OUN-a i pružanja pomoći oslobođenim zemljama ostaju relevantna i danas, kada promatramo kako su se oblikovale suvremene međunarodne veze i suradnja.
