Ep o Gilgamešu, jedan od najstarijih poznatih književnih djela, nastao je u drevnoj Mezopotamiji i predstavlja izvanredno svjedočanstvo o ljudskom iskustvu, ljudskoj prirodi i borbi između pojedinca i kolektiva. Ova epska pjesma ne samo da je značajna zbog svoje sadržajne dubine i filozofskih pitanja, već je također bogata raznim stilskim figurama koje pridonose njenoj ljepoti i izražajnosti. U ovom članku istražit ćemo neke od najvažnijih stilskih figura koje se pojavljuju u ep o Gilgamešu, a koje pridonose njegovoj trajnoj vrijednosti i značaju u svjetskoj književnosti.
Jedna od najistaknutijih stilskih figura u ep o Gilgamešu je metafora. Metafora je figura govora koja prenosi značenje s jedne stvari na drugu bez korištenja riječi ‘kao’ ili ‘poput’. U ovom epu, Gilgameš često koristi metafore kako bi opisao svoja unutarnja stanja, svoju tjeskobu i strahove, ali i svoju borbu s vlastitom smrtnosti. Primjerice, kada se Gilgameš suočava s gubitkom prijatelja Enkidua, on često koristi slike prirode kako bi prikazao svoje emocionalno stanje, uspoređujući svoj bol s olujom ili sušom koja uništava plodnu zemlju.
Osim metafora, ep o Gilgamešu obiluje i simbolikom. Simboli su objekti, likovi ili događaji koji imaju dublje značenje od doslovnog. U ovom epu, simboli poput Enkidua, koji predstavlja divlju i neukrotivu prirodu, i Gilgameša, koji simbolizira ljudsku civilizaciju i potragu za besmrtnošću, igraju ključnu ulogu u razvoju radnje i likova. Njihova interakcija simbolizira sukob između prirode i kulture, između instinktivne ljudske strane i razuma, što je tema koja se provlači kroz cijeli ep.
Personifikacija je još jedna važna stilska figura u ep o Gilgamešu. Ova figura daje ljudske osobine neživim objektima ili apstraktnim pojmovima. U epu, božanstva i prirodni elementi često su personificirani, što pridonosi dramatičnosti i emocionalnoj dubini narativa. Na primjer, bogovi se prikazuju kao bića koja imaju svoje emocije, želje i mržnje, a priroda se često prikazuje kao aktivni sudionik u sudbini ljudi. Ova personifikacija omogućava čitatelju da osjeti povezanost između ljudskog i božanskog, kao i između čovjeka i prirode.
Ep o Gilgamešu također koristi i anaforu, stilski postupak koji se sastoji od ponavljanja istih riječi ili fraza na početku niza rečenica ili stihova. Ova figura doprinosi ritmu i melodičnosti teksta, stvarajući snažan emocionalni učinak. Korištenje anafore može se vidjeti u trenucima kada se Gilgameš suočava s unutarnjim konfliktima ili kada izražava svoju tjeskobu zbog smrti. Ponavljanjem određenih fraza, autor pojačava osjećaj hitnosti i važnosti tih trenutaka, čime se potiče čitateljeva empatija prema likovima i njihovim borbama.
U ep o Gilgamešu, također se susrećemo s alegorijama, koje su složene metafore koje prenose moralne i filozofske poruke. Alegorijske radnje i likovi često služe kao sredstvo za istraživanje tema poput prijateljstva, ljubavi, smrti i potrage za smislom života. Kroz putovanje Gilgameša i njegov odnos s Enkidua, čitatelj je suočen s pitanjima o pravoj prirodi prijateljstva i o tome što znači biti ljudsko biće u svijetu punom izazova i neizvjesnosti.
U zaključku, ep o Gilgamešu ne samo da je važan zbog svoje povijesne i kulturne vrijednosti, već je i izvanredno djelo koje koristi različite stilističke figure kako bi prenijelo složene emocije i duboke misli. Metafore, simboli, personifikacija, anafora i alegorije zajedno čine ovaj ep bogatim i slojevitim, omogućavajući čitateljima da istraže univerzalne teme koje su relevantne i danas. Kroz ove stilske figure, Gilgameš postaje ne samo junak svog vremena, već i simbol ljudske borbe za identitet, smisao i besmrtnost.
