Nacionalni pokreti u 19. stoljeću predstavljaju značajan fenomen u europskoj povijesti, koji je oblikovao političke, društvene i kulturne identitete nacija. Ova epoha bila je obilježena buđenjem nacionalne svijesti, koja je često bila povezana s idejama romantizma, liberalizma i borbe za slobodu. Tijekom ovog razdoblja, mnoge europske nacije su se borile za samoodređenje, autonomiju i neovisnost, što je rezultiralo brojnim revolucijama i ratovima.
U istočnoj Europi, nacionalni pokreti su se često javljali kao odgovor na dominaciju stranih carstava. Primjerice, Poljska je bila podijeljena između Rusije, Pruske i Austrije, a poljski nacionalisti su se borili za obnovu neovisne poljske države. Slične borbe vodile su se u Mađarskoj, gdje je Lajos Kossuth predvodio revoluciju 1848. godine, tražeći autonomiju unutar Habsburške Monarhije. Nacionalni pokret Mađara bio je inspiriran idejama o slobodi i nacionalnom identitetu, a 1848. godina bila je godina revolucija diljem Europe.
Na Balkanu su se nacionalni pokreti također intenzivirali tijekom 19. stoljeća. Srbija je, pod vodstvom vođa poput Karađorđa i kneza Mihaila Obrenovića, uspjela ostvariti svoju autonomiju u okviru Osmanskog Carstva. Ova borba za srpsku neovisnost bila je potpomognuta idejama o slavenskoj solidarnosti i zajedništvu, koje su se širile među drugim slavenskim narodima. Slične tendencije javljale su se i među drugim narodima u regiji, poput Bugara i Hrvata, koji su također težili nacionalnom buđenju.
U zapadnoj Europi, nacionalni pokreti su bili često povezani s borbom protiv feudalizma i monarhija. U Italiji, pokret za ujedinjenje pod vodstvom figure poput Giuseppea Garibaldiija i Camilla Cavoura rezultirao je stvaranjem Kraljevine Italije 1861. godine. Ovaj proces ujedinjenja bio je složen, ali je uključivao mnoge vojne sukobe, političke intrige i diplomatske napore. Slični pokreti se javljaju u Njemačkoj, gdje je Otto von Bismarck koristio strategiju „krvi i željeza“ kako bi ujedinio njemačke države pod pruskom dominacijom, što je dovelo do stvaranja Njemačkog Carstva 1871. godine.
Nacionalni pokreti 19. stoljeća također su se manifestirali kroz kulturu i umjetnost. Romantičarski pokret, koji je slavio narodnu kulturu, tradiciju i jezik, igrao je ključnu ulogu u oblikovanju nacionalnog identiteta. Pjesnici, umjetnici i glazbenici često su koristili teme iz narodne povijesti, mitologije i folklora kako bi potaknuli osjećaj ponosa i zajedništva među svojim narodom. Ova kulturna revitalizacija bila je važna komponenta nacionalnog pokreta, jer je pomagala u očuvanju jezika i tradicija, kao i u jačanju nacionalne svijesti.
U konačnici, nacionalni pokreti 19. stoljeća oblikovali su političku kartu Europe i postavili temelje za moderne nacije. Ovi pokreti su, unatoč svojim različitim pristupima i ciljevima, dijelili zajednički cilj – ostvarenje nacionalne slobode i samoodređenja. Njihovi utjecaji osjete se i danas, jer su pitanja nacionalnog identiteta i samoodređenja i dalje aktualna u suvremenim društvima. Razumijevanje ovih povijesnih konteksta ključno je za analizu suvremenih političkih i društvenih pokreta, koji često crpe inspiraciju iz prošlosti.
