Kultura Hrvata u ranom srednjem vijeku predstavlja fascinantno razdoblje koje se proteže otprilike od 7. do 12. stoljeća. U tom vremenu, Hrvatska se počela oblikovati kao politička i kulturna jedinica, a utjecaji različitih civilizacija značajno su oblikovali identitet naroda. Ovo razdoblje obilježeno je snažnim vezama s Bizantom, a kasnije i s Papinstvom, što je imalo dugoročne posljedice na kulturni razvoj.
U ranom srednjem vijeku, Hrvati su se naselili na području današnje Hrvatske, gdje su stvorili svoje prve političke jedinice. Njihova kultura bila je kombinacija slavenskih običaja i utjecaja drugih naroda s kojima su dolazili u kontakt. Kultura se razvijala kroz usmenu tradiciju, koja je obuhvaćala priče, pjesme i narodne običaje. Usmena tradicija bila je temelj za očuvanje identiteta i povijesti Hrvata, a mnogi od tih elemenata i danas su prisutni u hrvatskoj kulturi.
U ovom razdoblju, značajnu ulogu u razvoju kulture imala je i religija. Prvo kršćanstvo među Hrvatima počelo se širiti u 9. stoljeću, a s dolaskom misije sv. Ćirila i Metoda, Hrvati su dobili priliku učiti i koristiti glagoljicu, prvo slavensko pismo. Ova inovacija imala je veliki utjecaj na obrazovanje i pismenost, a također je omogućila širenje kršćanske vjere među narodom. Ova nova vjera donijela je sa sobom i nove kulturne norme, umjetničke izraze i običaje koji su se preklapali s postojećim slavenskim tradicijama.
Umjetnost u ranom srednjem vijeku bila je pretežno sakralna. Crkve i samostani postali su centri kulture i obrazovanja, a monasi su imali ključnu ulogu u očuvanju i prepisivanju starih tekstova. Ova praksa nije obuhvaćala samo religijske spise, već i klasične tekstove, čime su monasi doprinijeli očuvanju znanja iz antike. Arhitektura tog razdoblja bila je jednostavna, a najčešće se gradila od kamena i drva, s naglaskom na funkcionalnost. U to vrijeme, gradnje crkava poput onih u Trogiru ili Splitu, koje su kasnije postale poznate po svojoj ljepoti, već su pokazivale utjecaje romaničke arhitekture.
Osim umjetnosti, i tradicija i običaji bili su važan aspekt kulture. Hrvati su imali raznolike običaje vezane uz godišnje doba, berbe i vjerske blagdane. Te su tradicije često uključivale ples, glazbu i igre, koje su bile ključne za jačanje zajedništva među ljudima. Uloga zajednice bila je iznimno važna, a obiteljski i društveni odnosi bili su duboko ukorijenjeni u svakodnevnom životu.
Trgovina i gospodarstvo također su igrali važnu ulogu u razvoju kulture. Tijekom ranog srednjeg vijeka, Hrvati su se bavili poljoprivredom, stočarstvom i ribarstvom, ali su se i uključivali u trgovinu s drugim narodima. Ovi trgovinski putevi omogućili su razmjenu ne samo dobara, već i ideja i običaja, što je dodatno obogatilo hrvatsku kulturu. Utjecaji iz Italije, Bizanta i drugih europskih regija osjetili su se u svakodnevnom životu, od hrane do odjeće.
U zaključku, kultura Hrvata u ranom srednjem vijeku bila je kompleksna i višeslojna, oblikovana brojnim unutarnjim i vanjskim utjecajima. Ovo razdoblje postavilo je temelje za razvoj kasnije hrvatske kulture, koja će se tijekom stoljeća dalje razvijati i mijenjati. U današnje vrijeme, važno je razumjeti i cijeniti te rane korijene kako bismo bolje razumjeli suvremenu hrvatsku kulturu i identitet.
