Marina Abramović, jedna od najutjecajnijih figura u suvremenoj umjetnosti, poznata je po svojim provokativnim i često kontroverznim radovima koji postavljaju pitanja o granicama umjetnosti, performansu i ljudskoj izdržljivosti. Njezin rad obuhvaća širok spektar tema, od tjelesnog iskustva do emocionalnog povezivanja s publikom. Jedna od izjava koja često dolazi u kontekstu njezinog rada je tvrdnja da “umjetnost mora biti lijepa”. Ova izjava izaziva mnoge rasprave i pitanja o prirodi umjetnosti i njezinoj ulozi u društvu.
Umjetnost i ljepota su koncepti koji su kroz povijest bili usko povezani. Tradicionalno, mnogi su umjetnici i teoretičari vjerovali da umjetnost treba biti lijepa, da bi ispunila svoju svrhu. Međutim, Abramović se često protivi ovom shvaćanju, tvrdeći da umjetnost može biti i ružna, bolna ili izazovna. U njezinim performansima, često se suočava s vlastitim fizičkim i emocionalnim granicama, što može biti daleko od onoga što bi se smatralo lijepim ili estetski ugodnim.
Jedan od najpoznatijih performansa Marine Abramović je “The Artist is Present”, koji se održao u Muzeju suvremene umjetnosti u New Yorku 2010. godine. U ovom radu, Abramović je sjedila za stolom i pozivala posjetitelje da sjednu nasuprot njoj. Tijekom osam sati dnevno, za vrijeme trajanja izložbe, Abramović je omogućila ljudima da se suoče s njom, da komuniciraju ili jednostavno da sjede u tišini. Ovaj performans nije bio lijep u tradicionalnom smislu; bio je emocionalno intenzivan, često bolan, a mnogi posjetitelji su plakali ili se osjećali duboko povezano s njom. No, unatoč tome, rad je bio iznimno snažan i utjecajan, postavljajući pitanja o ljudskoj povezanosti i ranjivosti.
U kontekstu Abramovićinog rada, pitanje “mora li umjetnost biti lijepa?” postaje složeno. Ako uzmemo u obzir da je umjetnost sredstvo za istraživanje ljudskih iskustava, uključujući patnju, ljubav, gubitak i radost, tada bismo mogli reći da ljepota nije jedina svrha umjetnosti. Umjetnost može biti sredstvo za suočavanje s teškim pitanjima i izazovima, a to može uključivati i ružnoću i bol.
Kada razmišljamo o estetici u umjetnosti, važno je uzeti u obzir kontekst u kojem se umjetnost stvara. U suvremenom društvu, gdje se suočavamo s brojnim krizama, uključujući klimatske promjene, društvene nepravde i globalne sukobe, umjetnost može poslužiti kao moćan alat za poticanje dijaloga i promišljanja. U tom smislu, umjetnost ne mora nužno biti lijepa; ona može biti izazovna, provokativna i poticati nas na razmišljanje o važnim pitanjima.
Umjetnost Marine Abramović često se oslanja na osobno iskustvo i tjelesnost, što je čini posebno utjecajnom. Kroz svoje performanse, ona istražuje granice ljudskog tijela, izdržljivosti i emocionalnog povezivanja. U tom procesu, ona nadilazi tradicionalne estetske norme i otvara vrata novim mogućnostima za razumijevanje umjetnosti. Umjetnost koja se bavi stvarnim emocijama i iskustvima može biti daleko od onoga što bismo smatrali lijepim, ali može imati duboku emocionalnu snagu i značaj.
Na kraju, pitanje o tome mora li umjetnost biti lijepa ostaje otvoreno. Umjetnost može biti lijepa, ružna, bolna ili inspirativna, a svaka od tih dimenzija može imati svoju vrijednost i značaj. Marina Abramović svojim radom pokazuje da je umjetnost mnogo više od estetike; ona je sredstvo za istraživanje ljudske prirode, povezanosti i iskustava. U svijetu u kojem se suočavamo s brojnim izazovima, možda je važnije nego ikad prije da umjetnost bude iskrena, autentična i da nas potakne na razmišljanje o svijetu oko nas.
